Prispodoba o izgubljenom sinu može nam se učiniti nelogična. Koji bi otac prodao polovicu svog imanja i dao novac najmlađem sinu? I onda, nakon što je taj sin rasuo sav taj novac na užitke i zabave, koji bi to otac dočekao tog sina raširenih ruku i priredio mu gozbu u čast? To baš nisu razumni roditeljski postupci.
Ali, upravo je to poanta ove prispodobe. Božja ljubav i milosrđe prema nama toliko su veliki da nam je teško i zamisliti ih. Živimo u svijetu koji se ravna logikom uvjetne ljubavi. To je logika koja pravdu poistovjećuje s osvetom, a poštenje s kaznom. To je ista ona logika koju je koristio stariji brat kada je prigovorio ocu: „Zašto se tako ponašaš prema njemu? Zar ja nisam zaslužio ništa za sav moj trud? Gdje je tu pravda?”
Ali Bog ne djeluje prema ljudskoj „pravdi“. Prema božanskoj logici, bolje je da umre nevini, savršeni Sin Božji nego da grešnici dožive zasluženu kaznu. Prema božanskoj logici, svaki grijeh može biti oprošten. To je logika koja prihvaća izgubljenog sina i moli starijeg „pravednog“ sina da otvori svoje srce i bude milosrdan.
Logika Božje ljubavi govori nam da imamo Oca koji nas promatra s milosrđem, a ne s osudom. Bog o nama vidi sve, dobro i loše. Voli nas i spreman je oprostiti. Čak i ako se osjećamo kao izgubljeni sin u prispodobi, Bog nas i dalje želi zagrliti i prirediti nam gozbu.
Ova nas korizmena nedjelja poziva na promišljanje o Božjoj ljubavi koja ne poznaje granice. Često zaboravljamo na Božje milosrđe i mislimo samo na vlastitu pravednost. Božja ljubav ne traži uvjete. Ona čeka i oprašta, poziva i liječi. Prepoznajmo se kao sinovi i kćeri nebeskoga Oca, kao djeca milosrđa, kao oni koji su, bez obzira na sve, uvijek dobrodošli u Očev zagrljaj.
t.v.
