Tko je bio sv. Bono
Sveti Bono potekao je iz rimske poganske obitelji, a kao mladić pristupio je rimskoj vojsci. Živio je u vrijeme velikih progona kršćana, koje je i sam progonio kao rimski vojnik. Upoznavši pravu vjeru Kristovu, napustio je vojničku službu i postao svećenikom. Papa sv. Stjepan I., krstio ga je i nadjenuo mu ime Bono, što znači „Dobri“. Pogani su ga optužili da štuje kršćanskoga Boga, pa ga bace u tamnicu zajedno sa papom Stjepanom I., sa svećenicima Faustom, Mavrom te još drugom jedanaestoricom, gdje je svjedočio kako bi za Krista prolio i zadnju kapljicu svoje krvi. Pogubljen je mačem 1. kolovoza 260. godine poslije Krista.
Sv. Bono u Vukovar
Relikvije, tj. posmrtni ostaci sv. Bone nalaze se u Vukovaru od XVIII. stoljeća. Svećenik fra Josip Janković, rodom iz Vukovara, koji je u to vrijeme službovao u Rimu, zamolio je papu Benedikta XIV. da dade moći kojega sveca za duševnu utjehu naroda svog u Srijemu i Slavoniji. Papa je udovoljio toj molbi i dao posmrtne ostatke vrlog junaka Bone, slavnog misnika i mučenika, da bude prosvjetitelj, patron i obrana varoša vukovarskog i svekolike države, kako je zapisao P. Belavić u Povijesti samostana i župe vukovarske.
Svečevi posmrtni ostaci preveženi su preko Jadranskoga mora na hrvatske strane, zatim do Pečuha i Osijeka te Dravom i Dunavom do Vukovara, dana 24. lipnja 1754. godine.
Djelom franjevca fra Krišpina Zimmermanna fra Bonine relikvije bile su ‘zaodjenute’ u voštano tijelo i barokno odijelo. U vukovarskoj crkvi Svetih Filipa i Jakova, u baroknom staklenom sarkofagu relikvije su bile postavljene na oltar, izložene vjernicima na štovanje.
Kroz stoljeća, Vukovar je bio svjedok brojnih ratova i osvajanja, ali i mjesto gdje su se susretale različite kulture i vjere. U tom kontekstu legenda o sv. Boni predstavlja važan dio kršćanske baštine ovoga kraja.
Tijekom domovinskog rata, tadašnji gvardijan i župnik fra Branimir Kosec prenio je sarkofag sa tijelom sv. Bone u kriptu crkve, no 1995. pripadnici srpske okupacijske vojske oskvrnuli su cijelu kriptu, ne pošteđujući ni relikvije sv. Bone, koji su častili i mnogi pripadnici pravoslavne crkve. Tako je sv. Bono još jednom proživio mučeničku sudbinu svoga puka, crkve i domova. Sarkofag s posmrtnim ostacima sv. Bone bio je zapaljen, a u pepelu je pronađen dio ruke. Ta je relikvija pohranjena u srebreni sarkofag s natpisom „Spaljeni ostaci sv. Bone“.
Završetkom procesa mirne reintegracije Vukovara vratio se i sv. Bono u svoj grad i u svoju crkvu.
U Župi sv. Filipa i Jakova, koja čuva i promiče vjersku baštinu Vukovara, njegovo se ime posebno štuje. Svake srijede, prije večernje svete mise utječemo se molitvom sv. Boni i pjevamo himan njemu u čast. Vjernici se okupljaju kako bi molili za svoje obitelji, grad i mir u svijetu, poučeni primjerom sv. Bone koji potiče ljude na ustrajnost u vjeri i ljubavi prema bližnjemu. Svake godine, 24. lipnja obilježavamo prijenos tijela sv. Bone u Vukovar.
Njegov život, iako povijesno obavijen velom nepoznatoga, može poslužiti kao inspiracija svima nama da ostanemo vjerni svojim načelima, čuvamo nadu i širimo snagu ljubavi, koja može prevladati sve prepreke i donijeti svjetlo u najtamnije trenutke.
Da sveti Bono nije samo jedan povijesni relikt štovanja, svjedoči i živa vukovarska crkva; u sklopu samostana izgrađen je novi Pastoralni centar sv. Bone, a i neke udruge vjernika nose naziv po svetcu suzaštitniku Vukovara: „Udruga sv. Bono-Vukovar“, „Glasnici svetoga Bone“, dječje amatersko kazalište „Bonokaz“. Važno je napomenuti i festival duhovne glazbe „Bonofest“, koji je pokrenuo tadašnji župnik župe svetih Filipa i Jakova, fra Ivica Jagodić.
24. lipnja 2024., proslavljena je 270. obljetnica prijenosa tijela sv. Bone. Nakon mise koju je predvodio župni vikar fra Marijan Ligenza, u crkvi je održana Akademija u čast sv. Bone, koju je otvorio župnik i gvardijan fra Tonio Vučemilović. U glazbenom dijelu programa nastupili su dječji zbor „Glasnici svetog Bone“, Zajednica „Susreti“, Zoran Hornjak, a na kraju programa Župni zbor „Sv. Cecilija“ je izveo novu pjesmu o sv. Boni. Tekst pjesme je napisao vikar Franjevačkog samostana u Vukovaru fra Mijo Tikvić, a glazbu članica Družbe Milosrdnih sestara Svetog Križa s. Svjetlana Paljušević.
