Nećemo pokušavati opravdati se, govoreći da je čovjeku koji je opterećen svjetovnim poslovima i brigama, i koji se, uz to, ne nalazi blizu Božjeg hrama, teško moliti.
Gdje god da se nalaziš, možeš postaviti svoj vlastiti žrtvenik: tome ne smetaju ni mjesto ni vrijeme. Nije potrebno da poklekneš, niti da podigneš ruke prema nebu: dovoljno je da pokažeš usrdnost duše i time ćeš ispuniti sve što je potrebno za molitvu.
Usrdnom molitvom moguće je moliti se i na gradskom trgu, i u osami. Moguće je moliti se i uzdizati dušu Gospodu i u kožarskoj radnji, dok šivaš čizme. I sluga se može moliti iskrenom i usrdnom molitvom dok je na tržnici, dok pješači uzbrdo ili nizbrdo, dok obavlja kućanske poslove, a i onda kada nije u mogućnosti otići u crkvu.
Bogu nije odbojno nijedno mjesto na kojem mu se molimo, već od nas traži samo jedno: plameno srce i duhovno sabranu dušu. Tako se i apostol Pavao, iako se nije nalazio u Božjem hramu, već u tamnici, i premda nije mogao klečati jer su mu noge bile okovane, već je ležao – molio usrdno Bogu, zbog čega se potresla cijela tamnica, zatresli su se njezini temelji i otvorila
vrata (Dj 16,26), što je zaprepastilo zatvorskog čuvara, kojeg je apostol zatim priveo Svetoj Tajni Krštenja.
Sv. Ivan Zlatousti
