Ne traži od Boga ništa svjetovno, nego uvijek samo ono što je duhovno i Bog će ti to sigurno dati. Onaj tko se moli Bogu, treba ispuniti dva uvjeta: prvo – da moli gorljivo, i drugo – da moli samo za ono što se u molitvi i smije tražiti. Spasitelj nam kaže: „I vi, kao očevi, slušate molbe svoje djece. Ako vas djeca mole za nešto što im ne koristi, nećete im ispuniti tu molbu. Ali kada traže ono što im je korisno, tada se s tim slažete i to im dajete“ (usp. Mt 7,9–11; Lk 11,11–13).
Zato i ti, imajući to na umu, ne posustaj u molitvi dok ne primiš ono za što moliš; ne prestaj tražiti dok ne pronađeš; ne prestaj kucati dok ti se ne otvore vrata. Ako pristupiš s takvom odlučnošću i kažeš: „Neću odustati dok ne dobijem“, sigurno ćeš i primiti – pod uvjetom da se moliš za ono što je po Božjoj volji i što ti je duhovno korisno.
A što bi to bilo? Evo što: moliti se samo za ono što je duhovno – moliti se za oproštenje vlastitih grijeha, moliti se da oprostiš drugima, moliti se na svakome mjestu, podižući svete ruke bez srdžbe i rasprave (1 Tim 2,8). Ako se tako budemo molili, tada će nam i molitve biti uslišane.
No naše sadašnje molitve zaslužuju podsmijeh i više sliče molitvama pijanih nego trijeznih ljudi. Zašto, dakle, ne bivamo uslišani čak ni kada se molimo za ono što je duhovno? Zato što ne kucamo gorljivo na vrata, ili zato što smo sebe učinili potpuno nedostojnima primiti ono za što molimo, ili zato što smo brzo odustali od molitve.
Sv. Ivan Zlatousti
