Toma apostol nije odmah povjerovao kada su mu drugi učenici rekli da su vidjeli uskrslog Gospodina. Rekao je, da neće povjerovati dok ne vidi rane na njegovim rukama i sam ih ne dotakne.
Mogli bismo očekivati da će Isus biti razočaran zbog Tomine sumnje. Možda čak i ljut. Ali Isus se nije naljutio. Umjesto toga, iskazao mu je milosrđe. Bio je pun suosjećanja i vratio se sljedeće nedjelje, baš kada je i Toma bio prisutan. Strpljivo je pristupio njegovoj slabosti, pružio mu ruke i dopustio da dotakne rane od čavala. Upravo to izvanredno milosrđe dovelo je Tomu do snažne i duboke ispovijesti vjere: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28).
Takvo je milosrđe Božje – izvodi nas iz sumnje i uvodi u vjeru. Ono nas iznenadi. Dotiče nas duboko. Ruši naše sumnje i otvara naša srca za ljubav. Jer kad se susretnemo s Bogom koji ne oprašta izdaleka već nam dolazi sasvim blizu, tada više ništa nije isto. Kad vidi naše slabosti, ne odbacuje nas, nego nas gleda s punim suosjećanjem. Sveta Faustina čula je Isusa kako joj govori: “Ne želim kazniti ranjeno čovječanstvo, već ga želim izliječiti, priviti ga k svom milosrdnom Srcu” (Dnevnik, 1588).
Nije li to upravo ono što je Isus učinio za Tomu? I nije li to ono što želi učiniti i za nas?
Danas, dok slavimo Nedjelju Božjeg milosrđa, odvojimo trenutak i prisjetimo se gdje smo sve u životu iskusili Njegovu nježnost i blizinu. Neka nas ta sjećanja ispune zahvalnošću i ljubavlju prema Isusu i povedu nas dublje u vjeru. Isuse, uzdam se u Tebe. Hvala Ti na milosrđu. Umnoži moju vjeru.
t.v.
