Draga braćo i sestre,
U uskrsnoj radosti, dok još odjekuje “Aleluja” u srcima Crkve, danas, u ovoj župnoj crkvi posvećenoj svetom Filipu i svetom Jakovu, ne slavimo prošlost. Ne spominjemo se dvojice davnih učenika iz evanđeoskih vremena kao dalekih figura povijesti. Ne! Danas slavimo budućnost. Slavimo ono što Bog može i želi učiniti i danas – po nama, ljudima Uskrsa.
Ovaj grad – ranjen, ali nepokoren; ova župa – iskušana, ali vjerna, nisu spomenici prošlosti, nego znakovi uskrsne nade. Ovdje se nije živjelo od nostalgije, nego od vjere. I zato današnji blagdan nije folklor, nego poziv. Poziv da budemo Kristovi danas i ovdje – u Vukovaru, u vremenu koje treba novu snagu vjere!
U Evanđelju smo čuli kako sveti Filip postavlja zahtjev Isusu koji duboko odzvanja: „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!“ Nije li to čežnja svakog ljudskog srca – da vidi Boga, da zna da nije sam? Isusov odgovor mijenja sve: „Tko vidi mene, vidi Oca.“
To nije samo rečenica iz Pisma – to je temelj kršćanske vjere. Bog se ne skriva. U Kristu nam pokazuje svoje lice. Ne u sili, nego u blizini. Ne u moći, nego u služenju. Ne u prijetnji, nego u ljubavi.
A Krista prepoznajemo i danas. Kako kaže sveti Pavao, predaje nam ono najvažnije: da je Krist umro za nas, uskrsnuo i ukazao se. Da, i danas se Krist ukazuje – u svojoj Riječi, u Euharistiji, u bližnjem, u svakom čovjeku. Pitanje je samo: prepoznajem li ga? Dopuštam li sebi da ga prepoznam? I kad ga prepoznam – imam li hrabrosti živjeti drugačije?
Filip i Jakov su to shvatili. I više se nisu mogli vratiti na staro. Nisu birali lagodan put, nego smisao i vlastitu svrhu. Njihova vjera nije bila samo lijepa teorija, nego život – predanja, služenja i žrtve, do kraja. I zato su ostali zapamćeni – ne po velikim riječima, nego po velikom srcu punom ljubavi i uskrsne nade!
Isto vrijedi i za nas, draga braćo i sestre. Ovaj grad poznaje takvu vjeru. Ovdje su kroz stoljeća obitelji gradile živote na Evanđelju. Ovdje su molitve bile jače od straha. Vjernost jača od kušnje. Ovdje se nije živjelo za pljesak, nego za vjernost. I upravo to i danas svjedočite – svijetu kojem nedostaje hrabrih svjedoka.
U danima patnje i nevolje, mnogi su se sigurno pitali: gdje je Bog? A Bog je bio – u svakome tko nije mrzio. U onome tko je nosio ranjenika. U onome tko je plakao, molio, opraštao. Bog nije bio odsutan. Bio je u trpljenju koje se pretvorilo u ljubav. Bio je na svakome križu, na našem križu – jer samo križ vodi k Uskrsnuću.
Zato danas, kada slavimo Filipa i Jakova, ne činimo to iz navike. Slavimo zato što vjerujemo da Krist i danas poziva apostole. Ne one s titulama i slavom, nego one ponizne i dobre ljude, skromne, koji će mu reći: „Gospodine, evo me. Računaj na mene.“
To ne znači da svi trebamo postati propovjednici. Ali znači da svi trebamo postati svjedoci. Svjedoci poštenja u vremenu laži. Svjedoci nade u kulturi straha. Svjedoci ljubavi i oprosta u svijetu podjela. Vaša vjernost u obitelji, vaša molitva u tišini, vaša snaga na poslu i strpljenje u bolesti – sve to govori više od tisuću riječi! Danas, više nego ikad, naš narod treba svjetionike! Treba očeve koji će znati voljeti, a ne vladati. Majke koje će molitvom nositi domove. Mlade koji sanjaju velike snove – ne bez Boga, nego s Njim. Starije koji ne zatvaraju srce u strahu od prošlosti, nego ga otvaraju budućnosti nade – novim naraštajima!
I ova župna i samostanska crkva, podignuta na temeljima koje nisu slomila ni razaranja ni vrijeme, znak je da se Božji narod uvijek diže! Jer zna kome pripada. Jer zna da Krist nije ostao u grobu. I zato – ni mi ne ostajemo dolje!
Stoga vas pozivam: budite Filipi ovoga vremena – ljudi koji traže Božje lice. Budite Jakovi današnjice – mudri ljudi djela, a ne riječi. Ne samo kad je lako, nego kad nitko ne gleda. Kad nitko ne plješće. Tada je vjera najjača!
Filip i Jakov nisu ostavili traktate, nego primjer. I neka i naš život bude takav – možda ne uvijek slavan u očima svijeta, ali velik u očima Boga. Bog ne traži veličinu, nego vjernost! Nije pitanje koliko smo postigli, nego koliko smo ljubili!
Zato slavimo ovaj blagdan s radosnom nadom! Ne jer smo savršeni, nego jer smo Njegovi! Ne jer sve znamo, nego jer vjerujemo! Ne jer je sve lako, nego jer znamo da nismo sami!
Dragi Vukovarci, braćo i sestre u Kristu, neka današnja svetkovina bude vaš dan zahvalnosti i obnove – zahvalnosti za vjeru koja nije umrla i obnove u vjeri koja podiže! U svijetu koji sve više sumnja i sve manje moli – vi budite oni koji vjeruju, mole i ljube!
Zato danas zajedno molimo naše zaštitnike – svetog Filipa i Jakova: „Naučite nas gledati Krista kao što ste ga vi gledali! Naučite nas služiti bez uvjeta, ljubiti bez mjere i vjerovati bez straha! Da budemo apostoli nade u svijetu koji žeđa za Bogom!“
I tko zna – možda će netko, gledajući tvoj i moj život, dragi brate i sestro, jednoga dana moći reći: „Gospodine, sada Te poznajem – jer sam Te vidio u ovim ljudima.“
Amen.
