Gospodine Isuse Kriste, moje otkupljenje, moje milosrđe, tebe hvalim i tebi zahvaljujem. Moje pohvale i zahvalnosti daleko zaostaju za tvojim dobročinstvima; nisu ni pobožne kako bi trebale biti, mlake su spram punine tvoga najslađeg milosrđa za kojim žudim. Da, takve ti pohvale i zahvalnosti pruža moja duša. Znam da nisu onakve kakve sam dužan dati, nego samo onakve kakve ih mogu pokušati dati.
Ti si nada mojega srca, snaga moje duše, pomoć mojoj slabosti; tvoja najmoćnija dobrota neka nadopuni što pokušava moja najnemoćnija slabost. Ti si moj život, svrha mojega nastojanja, i premda te ne uspijevam ljubiti koliko sam dužan ljubiti, barem te želim ljubiti onoliko koliko sam dužan ljubiti.
Ti si moje prosvjetljenje, ti vidiš moju savjest, jer „sve su mi želje pred tobom“. Ti daruješ svako dobro koje želi moja duša. Gospodine, ako je dobro ono što nadahnjuješ, dapače, dobro je da te želim ljubiti, zato mi daj ono što ti želiš da ja želim, da te toliko uspijem ljubiti koliko ti zapovijedaš. Hvalim te i zahvaljujem ti za želju koju nadahnjuješ; prinosim ti pohvale i molbe, tvoj dar koji si mi dao slobodno, neka ne bude besplodan.
Usavrši ono što si započeo, daruj mi ono što si svojom predusretljivom milošću, bez mojih zasluga, učinio da želim.
Sveti Anzelmo Canterburyjski
