U kušnji nismo sami Grijeh je uvijek privlačan. Zna se prerušiti u nešto bezazleno, pa čak i dobro. Zabranjeni je plod Evi izgledao „dobar za jelo, za oči zamamljiv, a za mudrost poželjan” (Post 3,6). Tako i naše napasti često dolaze pod krinkom opravdanja: „Samo ovaj put…”, „Nije to tako strašno…”, „Svi to rade…”
U pustinji je Isus bio gladan, iscrpljen i izložen napasti. Svaki put kad je đavao progovorio, Isus se vraćao Očevoj riječi. Nije tražio laka rješenja, nego je ostao vjeran istini koju je primio. I Otac ga nije napustio. To je i nama ohrabrenje. Bog nikada ne okreće lice od nas. U kušnji nismo sami. Možda nam se u tom trenutku čini da je Bog daleko i da je molitva uzaludna, ali upravo je tada ona najplodonosnija.
Možda nas najviše muči razdražljivost. Možda ogorčenost koju nosimo godinama. Možda sebičnost, zavist ili potreba da uvijek budemo u pravu. Korizma nije vrijeme da riješimo sve slabosti odjednom. Dovoljno je izabrati jedno područje i u njemu učiniti konkretan iskorak.
Kad netko u obitelji odustane od ogorčenosti, cijela obitelj postaje mirnija. Kad netko obuzda svoj jezik, zajednica postaje složnija. Kad netko izabere oproštenje, lanac zla se prekida.
Zato ovih dana zastanimo i iskreno se zapitajmo što nas najviše udaljava od Boga i koji nas glas najčešće zavodi. Molimo jednostavno: „Isuse, pokaži mi što me zarobljava i pomozi mi da se vratim Ocu.” On koji je pobijedio napast u pustinji naučit će i nas da se borimo – ne snagom ponosa, nego snagom povjerenja i Božje milosti.
t.v.
