Jedna riječ provlači se više puta kroz nedjeljnja čitanja. To je riječ novo. U drugom se čitanju spominje novo nebo i nova zemlja, pa: novi Jeruzalem. Bog s prijestolja govori: Sve činim novo. U Evanđelju Isus govori o novoj zapovijedi.
Novo je jedna od riječi koja u sebi ima neku skrivenu snagu i privlačnost. Tako: svi se radujemo novom odijelu, slavimo Novu godinu. Kad se susrećemo zanimaju nas novosti, pitamo Što ima novo. Zašto nas tako privlači novo? Ne samo zato što novo obično znači ono što bolje radi, ono što još nije istrošeno upotrebom nego što se u novini krije izvjesna nepoznanica, iznenađenje i nada.
Isus u evanđelju svojim apostolima a po njima i svima nama daje novu zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam vas ja ljubio. Zapovijed ljubavi nije nešto novoga, postojala je već i u starom zavjetu. Zašto onda Isus govori o novoj zapovijedi?
Zato što se ona od sada shvaća i razumije na drugačiji način. Isus kao mjerilo naše ljubavi stavlja samoga sebe. On želi da upravo ona bude znak raspoznavanja među njegovima.
U prva kršćanska vremena pogani su prepoznavali kršćane upravo po tome. Jedan stari pisac citira nam pogane koji su gledajući kršćane uzvikivali: Gledajte kako se ljube!
A što je sa nama danas? Može li se moja pripadnost Isusu Kristu očitovati i onda kada ne nosim križić oko vrata, kada se ni po čemu izvanjskom može zaključiti da sam kršćanin? Može li se, gledajući moje ponašanje prema ljudima zaključiti da sam kršćanin?
Isus me želi prepoznati po mojoj ljubavi prema drugima. Ne traži nikakvoga drugog znaka. Lako je staviti lančić s križem, lako je nositi medaljicu, lako je obući redovničko odijelo, ali sve je to bezvrijedno ako u mome srcu nema ljubavi. Svi ćemo se složiti da je lako govoriti o ljubavi, a teško je ljubiti.
m.l.
