Na Nedjelju Svete Obitelji često se pitamo: što jednu obitelj čini svetom? Ljubav, vjernost, molitva i strpljivost – sve su to dragocjene kreposti koje s pravom spominjemo. Ipak, postoji nešto bez čega nijedna obitelj, pa ni ona najpobožnija, ne može opstati na duge staze, a to je oproštenje.
Obitelj je mjesto najveće bliskosti, ali upravo zato i mjesto najveće ranjivosti. Nitko od nas nije savršen. Iako vjerujemo, molimo i nastojimo živjeti po Evanđelju, ostajemo krhki ljudi koji se ponekad međusobno povrijede – riječju, šutnjom, nesporazumom ili nemarom.
Možda mislimo da Sveta Obitelj nije imala potrebu za opraštanjem, jer Marija bez grijeha, Josip je bio pravedan, Isus Sin Božji. No i u njihovoj svakodnevici sigurno je bilo sitnih napetosti, umora i nerazumijevanja. Nije bilo grijeha, ali bilo je potrebe za strpljenjem, blagošću i spremnošću da se srce sačuva od tvrdoće. Oproštenje je nešto više od „brisanja krivnje“ – to je način života.
U obitelji se svetost ne živi velikim riječima, nego malim gestama: priznati pogrešku, reći „oprosti“, ne vraćati uvredu uvredom i dati novu priliku. Te male, svakodnevne isprike i oproštenja pomažu da se problemi rješavaju, a ne da se gomilaju i razaraju odnose.
Posebnu odgovornost imaju roditelji, bake i djedovi. Djeca ne uče opraštati iz teorije, nego iz primjera. Kada vide odrasle koji se znaju ispričati i iskreno oprostiti, uče jednu od najvažnijih životnih lekcija. Ne bojmo se oproštenja, jer ono ne umanjuje autoritet – nego ga produblje.
t.v.
