U Evanđelju čitamo: „A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima“ (Lk 16,20). Bogataš je uživao u raskoši i obilju, a da pritom nije mario za čovjeka koji je gladan i bolestan ležao na njegovu pragu. Teško je i pomisliti kako je mogao zaobilaziti Lazara i nastavljati svojim putem. Je li slao slugu da makne Lazara s praga prije nego što bi izlazio ili ulazio? Je li hodao s pogledom uprtim u visine? No, Evanđelje nas prije svega želi potaknuti da preispitamo sami sebe.
I prorok Amos opominje: „Ležeći na bjelokosnim posteljama, …za slom Josipov ne mare.!“ (Am 6,4.6). Lako je postati ravnodušan i zatvoriti oči pred patnjom drugih. Zauzetost, strah ili sebičnost mogu nas učiniti sličnima bogatašu iz prispodobe.
Koliko puta i mi „prođemo mimo“ onih koji trebaju našu blizinu? Mimo beskućnika na ulici, bolesnika u domu, starca koji je usamljen, susjeda kojemu nedostaje lijepa riječ… Bog nas poziva da se zaustavimo, pogledamo i prepoznamo potrebnog brata i sestru.
Ne možemo riješiti sve nevolje svijeta, ali možemo moliti Gospodina da nam otvori oči i srce i pomogne vidjeti ljude njegovim očima. On će nam dati milost da učinimo ono na što nas Duh Sveti potiče. Tada će i naši susreti s braćom i sestrama postati mjesto susreta s Kristom.
„Gospodine, pomozi mi da ne prođem mimo onoga kome je potrebna moja pomoć.“
t.v.
