Evanđelje 3. uskrsne nedjelje nas vodi u Emaus. Dvojica učenika napuštaju Jeruzalem razočarani i obeshrabreni zbog Isusove smrti na križu. I baš na tom putu pridružuje im se uskrsli Isus. Oni ga ne prepoznaju. Kao što često ni mi ne prepoznajemo Gospodina u trenucima kada smo obeshrabreni ili opterećeni životom.
Isus ne dolazi s prijekorom. On strpljivo hoda s njima. Sluša njihovu bol. I onda im, korak po korak, otvara Pisma. Pokazuje kako je sve – i patnja i križ – bilo dio Božjeg nauma spasenja. Dok im govori, u njihovim srcima nešto se događa. Kasnije će reći: Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma? Prepoznali su ga za stolom, kada je razlomio kruh.
To je isti put koji i mi danas prolazimo na svakoj svetoj misi. Najprije slušamo Riječ. Nije to samo tekst iz davnine. To je živi Krist koji nam govori – osobno, konkretno, sada. On poznaje naše sumnje, naše umore, naše traženje. I želi zapaliti naše srce svojom riječju.
Zatim dolazi lomljenje kruha. U Euharistiji Isus nije simbolično, nego stvarno prisutan – tijelom, krvlju, dušom i božanstvom. Kao što su ga učenici prepoznali u lomljenju kruha, tako ga i mi susrećemo na oltaru.
Koliko puta i mi putem u Emaus – razočarani, zbunjeni, opterećeni brigama? A Isus je već tu, uz nas. Govori nam u Svetom pismu. Poziva nas da ostanemo s njim.
Zato je važno doći na misu otvorena srca. Ne kao na običan događaj, nego kao na susret s Onim koji nam govori i koji se daruje.
t.v.
