Pitanje koje Ivan Krstitelj upućuje Isusu iz tamnice jedno je od najdirljivijih prizora u evanđelju: „Jesi li ti Onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?“ (Mt 11,3). Te riječi ne dolaze od neznanca, nego od proroka koji je pripremao put Mesiji. Ipak, i on, najveći „među rođenima od žene“, kako ga Isus naziva, dolazi do trenutka sumnje. U njemu se rađa pitanje: Jesam li se možda prevario? Je li Isus doista Mesija?
Ivan je drugačije zamišljao dolazak Mesije. Očekivao je Mesiju koji će snažno presuditi zlu i odmah uspostaviti novu pravednost. A Isus – što čini? On ne ruši kraljeve, ne diže ustanke, ne govori jezikom osude. On liječi, tješi, oprašta, podiže palog čovjeka. To je Isusova logika Kraljevstva – ne sila, nego milosrđe.
Isus ne kori Ivana. Ne kaže mu: „Kako možeš sumnjati?“ On mu jednostavno pokazuje svoje djelo: „Slijepi progledaju, hromi hode, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Radosna vijest.“ (usp. Mt 11,5). To su pravi biblijski znakovi mesijanskih vremena. Time Isus poručuje Ivanu: Možda ne dolazim onako kako si ti očekivao, ali dolazim onako kako je Otac obećao.
Svatko od nas poznaje trenutke sumnje. Ona je ljudska. Pitanje je samo – kamo s njom? Ivan Krstitelj svoju sumnju donosi Isusu. Učinimo to i mi. U trenucima sumnje prisjetimo se Kristovih djela u vlastitom životu: kada smo osjetili njegovo praštanje, kada nas je dotaknula njegova riječ, kada smo se iz tame vratili u svjetlo, kada smo u nemoći bili iznenađeni njegovom blizinom.
Kada se u našem srcu pojavi pitanje: „Gospodine, jesi li tu?“ – nemojmo se uplašiti. To je poziv da mu se približimo i da mu otvorimo svoje srce. O Kristu Izaija piše: „Trsku napuknutu neće slomiti, stijenj što tek tinja neće ugasiti.“ (Iz 42,3).
t.v.
