U liturgiji ovih dana susrećemo odlomke koji govore o potresima, ratovima, progonstvima i rušenju velikih građevina. Takva čitanja mogu izazvati nelagodu. No Isusove riječi nisu izgovorene da bi u nama pobudile strah, nego da bi nas pozvale na dublje pouzdanje.
Evanđelje nam prikazuje Isusa u Hramu. Hram je bio vidljivi znak Božje blizine. Zato riječi: “Neće ostati ni kamen na kamenu” zvuče kao da se ruši nešto što je do jučer izgledalo trajno i nepromjenjivo. No Isus ne govori prvenstveno o kamenju, nego upozorava na opasnost da srce prionemo uz prolazne sigurnosti.
Sve ono na što se čovjek lako osloni: zdravlje, uspjeh, mir, imetak, društveni ugled… sve to može jednim trenom oslabiti, promijeniti se ili nestati. Svijet se mijenja, okolnosti se mijenjaju, i mi sami se mijenjamo. Ali Bog ostaje. On je vječan.
Isus zato ne govori samo o onome što će se dogoditi, nego i o stavu srca. Ne poziva nas da se plašimo, nego da ustrajemo. Ustrajnost nije tvrdoglavost, nego vjernost: ostati uz Boga kada se sve oko nas mijenja; ostati u ljubavi i onda kada je lakše uzvratiti zlom; zadržati pogled na vječnosti i onda kada nam se čini da su zemaljske brige prevelike.
Ustrajan čovjek ne stavlja nadu u ono što može propasti, nego u Boga koji ne prolazi. Ustrajan čovjek zna da se život ne mjeri trenucima uspjeha, nego malim koracima vjernosti.
Zato nas Isus poziva: Ne bojte se! Nemojte život graditi na pijesku prolaznih sigurnosti. Držite srce vezano uz Boga. Jer tko se uz njega drži, ne gubi se ni onda kada sve drugo nestaje.
t.v.
