Kakav je naš pogled? Što zapravo vidimo kada promatramo ljude oko sebe? Upravo to pitanje stoji u središtu liturgijskih čitanja ove nedjelje.
U prvom čitanju slušamo kako prorok Samuel dolazi u Betlehem pomazati novoga izraelskoga kralja (1 Sam 16). Kada vidi snažnog Eliaba, pomisli da je to sigurno Božji izabranik. No Bog mu govori riječi koje otkrivaju razliku između ljudskog i Božjeg pogleda: „Čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu“ (1 Sam 16,7). Na kraju Bog ne izabire najstarijeg ni najjačeg, nego najmlađeg – Davida, pastira kojega nitko nije smatrao važnim. Bog vidi ono što ljudi ne vide.
U Evanđelju Isus susreće čovjeka slijepa od rođenja. U ono su vrijeme mnogi vjerovali da je bolest posljedica osobnog grijeha. Zato učenici pitaju Isusa: „Učitelji, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?“ (Iv 9,2).
Korizma je vrijeme u kojem molimo za ozdravljenje našega pogleda. Nije najteža tjelesna sljepoća – najteža je ona duhovna, kada srce postane tvrdo , kada više ne vidimo dobro u drugima i prestanemo vjerovati da Bog može djelovati u nečijem životu.
Dok u ovim korizmenim danima promatramo križ, dopustimo Isusu da i nama otvori oči, da i mi poput njega progledamo očima milosrđa – pogledom koji ne osuđuje, nego spašava.
Zamolimo ga jednostavnom molitvom: „Isuse, otvori moje oči da vidim ljude onako kako ih ti vidiš – kao braću i sestre koje ljubiš.“
t. v.
