U današnjem evanđelju Isus pripovijeda o dvojici ljudi koji su otišli u Hram: jedan farizej, a drugi carinik. Na prvi pogled, farizej izgleda kao uzoran vjernik. Redovito moli, posti, daje milostinju i izbjegava grijeh. Usporedimo li ga s mnogima, rekli bismo da živi vrlo pobožno. Ipak, Isus kaže da nije otišao opravdan kući svojoj.
Zašto? Zato što se u Hramu nije doista susreo s Bogom. Umjesto da u molitvi otvori srce i razgovara s Gospodinom, farizej je nabrajao svoja dobra djela, uspoređivao se s drugima, hvalio se. Hram, koji je trebao biti mjesto Božje prisutnosti, postao je za njega prostor samodostatnosti. Sv. Ambrozije za njega kaže: Ušavši u hram bolji, izišao je gori.
Carinik, naprotiv, stajao je u kutu, svjestan svoje grešnosti. Nije imao čime pred Bogom mahnuti, niti se hvaliti. U svojoj poniznosti i ranjivosti uspio je izreći najiskreniju molitvu: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ I upravo u toj jednostavnoj, skrušenoj molitvi dogodio se susret. Zato Isus kaže: „Ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj.“
Ova prispodoba nas uči da prava molitva nije popis postignuća, nego otvoren razgovor s Bogom. Ne trebamo se pred njim pravdati, nego mu se približiti iskreno i ponizno. Kad tako molimo, kad priznajemo da nam je potrebna njegova milost, tada se događa ono najvažnije – susret koji mijenja srce.
Kad dođemo na svetu misu, sjetimo se da je to sveto mjesto gdje se Bog i njegova djeca susreću. Dođimo poput carinika – bez pretvaranja, bez maske, s otvorenim srcem. Jer samo onaj tko dođe ponizan, odlazi kući ispunjen Božjom milošću.
t.v.
