Zašto se nerazumno svađamo jedni s drugima? Zašto se sukobljavamo, kada nam je zapovjeđeno da volimo čak i one koji nas mrze? Imaš neprijatelja i nije te sram zbog toga? Zar nam nije dovoljno to što imamo đavla (kao neprijatelja), pa još protiv sebe okrećemo i bližnje? Zar ne znaš kakvo zadovoljstvo duša osjeća nakon pomirenja?
Ako počneš kipjeti od bijesa čim se sjetiš pretrpljene uvrede, razmisli – možda ti je onaj koji te uvrijedio prije toga učinio neko dobro, i uz to, sjeti se koliko si ti sam zla nanio drugima, i ubrzo ćeš odustati od neprijateljstva. Zlo koje samom sebi nanosiš zlopamćenjem mnogo je veće od zla koje si pretrpio.
Kako očekuješ da ti bude oprošteno ako sam ne praštaš drugima? Nevjernici, koji se ne nadaju ničemu velikom, često su filozofirali o podnošenju zla, a ti, za koga je Krist zaklan i položio svoj život, dok si još bio neprijatelj, još uvijek oklijevaš prekinuti neprijateljstvo s
bližnjim?
Zar ono što bi se dogodilo vremenom, samo po sebi (okončanje neprijateljstva), ne želiš učiniti prije vremena, kako bi ispunio Božji zakon? Zar više želiš da tvoja strast izumre bez ikakve nagrade (to jest uslijed protoka vremena), nego da je osobno pobijediš za nagradu? Jer ako se to dogodi uslijed prolaska vremena, nećeš od toga imati nikakve duhovne koristi, već ćeš biti strogo kažnjen, budući da te Božji zakon nije uvjerio da učiniš ono što bi onako učinilo vrijeme.
Ako se izmiriš s onim tko te je uvrijedio isključivo na njegovu molbu, pomirenje neće biti posljedica tvoje revnosti za ispunjenje Božje zapovijedi, već njegovog truda, zbog čega ćeš ostati bez vijenca, a on će primiti nagradu.
Sv. Ivan Zlatousti
