Na prvi pogled, čini se kao da Isus u Evanđelju svojim suputnikima za stolom daje lekciju iz bontona: koga pozvati, koje mjesto zauzeti, kako izbjeći neugodnosti. No, Isus ide puno dalje od pukog lijepog ponašanja. On izaziva svoje slušatelje – i nas – da se oslobodimo zatvorenih krugova u kojima se tako lako nastanimo.
Svi znamo kako izgledaju „gozbe“ koje Isus opisuje: okupljanja s obitelji, prijateljima, poznanicima. Udobna, sigurna, predvidljiva atmosfera. Ali upravo takva zatvorenost može postati prepreka. U njoj nema mjesta za one koji su drugačiji, slabi ili potrebiti. Isus želi da otvorimo prostor za one koji ne mogu uzvratiti, baš kako i Bog čini s nama.
Knjiga Sirahova podsjeća da je poniznost najdraža Gospodinu (Sir 3), a Poslanica Hebrejima da smo pozvani u zajedništvo na Sionu, gdje Krist okuplja sve ljude i narode (Heb 12). To je gozba koja nikoga ne isključuje.
Isus ne traži da svakoga dana otvaramo dom svima, nego da budemo spremni izići iz svoje zone udobnosti i dotaknuti usamljene i potrebite oko nas. Možda je to obitelj koja se bori s neimaštinom. Možda je to stariji susjed kojega nitko ne posjećuje. Možda netko tko izvana izgleda „ima sve“, a zapravo je sam.
On nas poziva da darujemo bez očekivanja – jer upravo tako On daruje nas.
Gospodine, pomozi mi da iziđem iz svoga zatvorenog kruga i da u drugima prepoznam Tebe. Daj mi srce koje će rado primiti one koje svi drugi zaboravljaju.
t.v.
