Jedan od najdirljivijih prizora iz Svetog pisma dolazi nam iz Knjige Postanka. Abraham, praotac vjere, stoji pred Bogom i – moli. Ne za sebe, nego za jedan grad. Grad koji je zaslužio kaznu zbog svoje pokvarenosti. Ipak, Abraham ne zatvara srce. Ne kaže: „Tako im i treba!“ Naprotiv, zauzima se. Pregovara s Bogom. Ustrajno, ponizno, s poštovanjem, ali i s dubokom ljubavlju.
„Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu, ja, prah i pepeo!“ (Post 18,27). To su riječi koje otkrivaju Abrahamovu svijest o vlastitoj malenosti, ali još više njegovo povjerenje u Božju dobrotu. Bog za njega nije daleki sudac, već Otac koji čuje vapaj svoje djece.
Možda nam to danas može zvučati kao poziv i izazov. U svijetu koji je često prepun nepravde, sebičnosti i mržnje – ne povući se u šutnju ili ravnodušje, nego biti glas nade. Biti onaj koji moli, koji pred Boga donosi patnje i grijehe drugih, onaj koji zaziva milosrđe.
Zamislimo to ovako: kao da smo u nekoj firmi na odgovornoj poziciji i saznamo da se priprema odluka koja će naškoditi brojnim zaposlenima. Imamo dvije mogućnosti – šutjeti ili progovoriti. Abraham je progovorio. Ne optužujući, nego moleći.
I mi smo pozvani biti molitelji za druge. Ne samo za one koje volimo i poznajemo, nego i za one koji su daleko, pa čak i za one koji su nam možda nesimpatični. Moliti za grešnike. Moliti za one koje svijet odbacuje. To je molitva srca koje ljubi.
Abraham je, kaže Sveto pismo, bio Božji prijatelj. A mi smo po krštenju još više – Božja djeca. Po vjeri u Krista i po snazi Duha Svetoga imamo pristup Božjemu prijestolju milosti. Kršćanski život je hod vjere. Ponekad je neizvjestan, ali uvijek je usmjeren prema životu. A taj hod uključuje i Abrahamovu hrabrost: moliti, zauzimati se, vjerovati da Božje milosrđe može
preobraziti i najtamniju stvarnost.
U svijetu koji često gubi nadu, Abraham nas poziva: budi molitelj. Budi onaj koji vjeruje da Bog i danas želi naše spasenje.
t.v.
