Ove nedjelje pred nama je Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Ljude Isusova vremena zapanjila je već sama pomisao da bi upravo Samarijanac – prezreni tuđinac i heretik u
očima pobožnih Židova – mogao biti uzor ljubavi prema bližnjemu. U ovoj prispodobi ne pomaže ni svećenik ni levit, nego čovjek koji se – unatoč predrasudama – zaustavlja, vidi, suosjeća i djeluje.
Isusov zaključak je jasan: “Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,37). No, crkveni su oci u ovom tekstu prepoznali još dublje značenje. U milosrdnom Samarijancu vidjeli su samoga Isusa. On je onaj koji nas pronalazi “napola mrtve”, izranjene grijehom i zlom, ostavljene na rubu puta. On ne okreće glavu, nego nam se približava, liječi nas, podiže i nosi do “gostionice” – slike Crkve – gdje nas po sakramentima nastavlja ozdravljati i krijepiti.
Gospodin nas najprije poziva da sami iskusimo njegovo milosrđe. A zatim nas to primljeno milosrđe obvezuje: ako smo mi bili ranjeni i izliječeni, kako da sada ne primijetimo one koji su još uvijek ranjeni, ostavljeni ili zaboravljeni?
Oko nas je mnogo “napola mrtvih”: starijih koji su osamljeni, mladih koji su obeshrabreni, siromašnih koji su prezreni. Mnogo je onih koji su izgubili vjeru ili nadu. Zato pravo pitanje nije tko je moj bližnji, nego komu mogu postati bližnji. Isus nas poziva da se zaustavimo, pogledamo, suosjećamo i djelujemo – kao što je On to učinio za nas.
Zahvalimo Gospodinu što nas nije zaobišao na našem putu, nego nas je podignuo svojom milošću. A zatim ga zamolimo da i nama dade srce koje vidi i ruke koje pomažu.
t.v.
