Korizmu smo započeli na Pepelnicu pozivom na obraćenje: „Vratite se k meni svi srcem svojim, posteći, plačući i kukajući“ (Jl 2,12). Ova tema nastavlja se i u današnjem drugom
čitanju i evanđelju. Međutim, prvo čitanje nosi nešto drugačiju poruku. Govori nam o Božjem
milosrđu.
Za izraelski narod Božja se milost očitovala kroz oslobođenje iz egipatskog ropstva. A
za nas Božje milosrđe dolazi kroz oslobođenje od ropstva grijeha.
Bog je pokazao milosrđe Izraelcima, ne zato što su bili savršeni, već zato što su bili
njegov narod, njegova svojina. Bogu je bilo stalo do njih. Isto tako, Bog i nama iskazuje
milosrđe jer smo njegova djeca i ne želi nas vidjeti u ropstvu grijeha.
Izlazak iz Egipta bio je samo početak. Bog je Mojsiju rekao da se narod uvijek treba
sjećati njegova milosrđa. On je „Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i
vjernošću“ (Izl 34,6). Proroci su nastavili naviještati Božje milosrđe, a na osobiti način psalmi
uvijek iznova, hvale Božje milosrđe.
Isus je u svojim prispodobama i govorima objavio milosrđe i dobrotu nebeskog Oca. No,
ono što je još važnije, očitovao se kao samo Božje milosrđe. Odbio je osuditi ženu uhvaćenu u
preljubu (Iv 8,1-11). Družio se s carinicima i grešnicima. A razbojniku koji je visio s njim na
križu rekao: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43).
Stoga nas ne čudi da je jedan od najčešćih vapaja u Novome zavjetu upravo ovaj: „Smiluj
mi se, Gospodine.“ To je molitva koja Isusa nikada nije ostavljala bez odgovora.
Danas, u trećoj korizmenoj nedjelji, pozvani smo ponovno otkriti dubinu Božjeg milosrđa
i nježnost njegova poziva na obraćenje. Korizma nije samo vrijeme postova i odricanja, nego i
put koji nas vodi prema susretu s Božjom ljubavlju, koja nas ne osuđuje, nego poziva da se
vratimo k Njemu. Kroz sakrament pomirenja, Bog nam pruža priliku da se očišćeni vratimo u
njegov zagrljaj, jer je njegova milost jača od svih naših slabosti.
Gospodine, smiluj se; Kriste, smiluj se.
t.v.
