Cvjetnica nas uvodi u najsvetiji tjedan crkvene godine – Veliki tjedan. Danas stojimo na putu koji vodi u Jeruzalem. Pridružujemo se mnoštvu koje kliče Isusu, prostire haljine i maše palminim granama. I mi u rukama držimo svoje grančice i kličemo: „Hosana Sinu Davidovu!“
Ali ono što vidimo nije prizor zemaljske slave. Isus ne dolazi kao moćni vladar, ne dolazi na konju ni u sjaju kraljevske sile. On dolazi ponizno, jašući na magarcu. Dolazi kao Kralj koji ne osvaja mačem , nego ljubavlju. Dolazi kao Mesija koji neće uzeti život, nego će ga darovati.
Pitali su se stanovnici Jeruzalema: „Tko je ovaj?“ (Mt 21,10) Mi znamo odgovor. Isus nije samo prorok, nije samo učitelj ni čudotvorac. On je Sin Božji, naš Spasitelj. On je Onaj koji ulazi u Jeruzalem znajući da ide prema križu – prema žrtvi za svakoga od nas.
Stoga nismo pozvani biti samo promatrači toga događaja, nego i sami sudjelovati u njemu: ne samo grančicama i pjesmom, nego vlastitim životom. Ne samo prostirati pred Krista lišće koje će uvenuti, nego svoje srce, svoju vjeru i svoju poniznost.
Cvjetnica nas tako stavlja pred važan izbor: hoćemo li ostati na površini – u prolaznom oduševljenju mnoštva – ili ćemo poći s Isusom do kraja, sve do križa i uskrsnuća? Isus i danas dolazi – ne u buci i sili, nego tiho, u našu svakodnevicu. Dolazi u Euharistiji, u Riječi, u bližnjemu. Dolazi i pita nas: Ima li mjesta za mene?
t.v.
