Isus Krist je poveo Petra, Jakova i Ivana na visoku goru. Ondje su gledali kako razgovara s Mojsijem i Ilijom, a njegovo je lice zasjalo kao sunce. Učenici su dotaknuli djelić nebeske slave. Petar nije sve razumio, ali je srcem osjetio da se događa nešto sveto i dobro. Želio je podići sjenice kako bi trenutak Isusova preobraženja i Božje blizine potrajao.
Čovjek treba takve trenutke. Treba “goru” – vrijeme tišine, molitve i vrijeme iskustva Božje prisutnost. Na gori Preobraženja Petar je vidio slavu Božju i čuo glas Očev: “Ovo je Sin moj ljubljeni. Njega slušajte!” To iskustvo bilo mu je potrebno kako bi kasnije mogao izdržati sablazan križa. Nakon svjetla gore doći će tama Velikog petka.
I mi u korizmi trebamo svoju goru. To znači odvojiti vrijeme za molitvu, doći na svetu misu, razmatrati Božju riječ i zastati u tišini pred Gospodinom. Bez takvih trenutaka brzo klonemo. Bez susreta s Bogom teško nosimo svakodnevne križeve.
U svetoj misi i mi slušamo Očev glas dok gledamo podignutu hostiju i čujemo: “Evo Jaganjca Božjega.” I mi smo pozvani slušati ljubljenog Sina. A kad na kraju čujemo: “Idite u miru”, to je znak da treba sići s gore – ali drugačiji, osnaženi i prosvijetljeni. Gospodin nas ne poziva da ostanemo zatvoreni u lijepom duhovnom osjećaju, nego da iz susreta s njim pođemo u svijet i živimo ono što smo primili. A
ko budemo gradili svoje male “sjenice” u svakodnevnoj molitvi, Gospodin će učvrstiti našu vjeru. Tada ćemo moći sići u dolinu svakodnevice s više mira, topline i svjetla u srcu.
t.v.
