U prvim stoljećima kršćanstva liturgijski su se posebno slavili samo neki od apostola: Sveti Petar, Sveti Pavao, Sveti Andrija i Sveti Ivan. No, oko 560. godine relikvije Svetog Filipa i Svetog Jakova Mlađeg prenesene su u rimsku baziliku Dvanaest svetih apostola i položene u njezin glavni oltar. U spomen na taj događaj njihov je zajednički blagdan ušao u crkveni kalendar.
Evanđelje nam govori da, kada je Isus pozvao Filipa, on tu radost nije mogao zadržati samo za sebe, nego je odmah i Natanaela doveo Gospodinu. I kasnije je, prema predaji, bio misionar: naviještao je evanđelje narodima na područjima današnje južne Rusije, Ukrajine, pa čak i dijelova Perzije.
Sveti Jakov posebno nam je blizak po svojoj poslanici u Novom zavjetu, u kojoj snažno naglašava da vjera ne može ostati samo na riječima. Ona mora postati život, djelo, konkretna ljubav. Vjera bez djela, upozorava Jakov, mrtva je. Ostao je u Jeruzalemu, gdje je postao stup prve kršćanske zajednice i njezin pastir, sve do svoje mučeničke smrti oko 62. godine.
U jednom blagdanu Crkva nam tako stavlja pred oči dva lika: putujućeg navjestitelja i postojanog pastira. To nam jasno govori da su Isusovi apostoli bili raznolika zajednica. Svatko je imao svoj put, ali svi su ga živjeli s istom vjernošću i ljubavlju prema Gospodinu.
Neka nam budu zagovornici i uzor da i mi autentično živimo Evanđelje, tako da naš život postane živo svjedočanstvo koje druge dovodi bliže Kristu.
t.v.
