Postoje trenuci kada nam se čini da je naša vjera čvrsta poput stijene, molitva nam
predstavlja radost, a Božja prisutnost je gotovo opipljiva. No, čim zapušu vjetrovi životnih kušnji kao što su bolest, neuspjeh, razočaranje ili strah, odjednom se pitamo: Je li Bog doista sa mnom?
Upravo to se dogodilo apostolu Petru. Na Isusov poziv izišao je iz lađe i hodao po vodi. Dok mu je pogled bio uprt u Gospodina, sve mu se činilo mogućim. Ali kada je pogled skrenuo na valove i oluju, u njegovo se srce uvukla sumnja. Strah je postao jači od povjerenja i Petar je počeo tonuti.
Evanđelje nam donosi prekrasnu sliku Isusa koji Petru pruža ruku, podiže iz valova, a tek onda mu postavlja pitanje: Malovjerni, zašto si posumnjao? Tako Bog postupa s nama. Njegova je ljubav uvijek brža od naše slabosti. On nas ne ostavlja da tonemo, nego nas poziva da mu ponovno povjerujemo.
Vjera ne znači da nikada nećemo imati trenutke nesigurnosti. Vjera znači da ćemo i usred oluje iznova birati pogledati prema Kristu, a ne prema valovima. Kada tako činimo, otkrivamo da je njegova ruka uvijek ispružena i da nas njegova milost nikada ne napušta.
Neka nas evanđeoska zgoda ove nedjelje ohrabri da se ne bojimo vlastitih slabosti, nego da svaki put kada nas obuzmu strah ili sumnja obnovimo svoje pouzdanje u
Gospodina. Jer Krist je isti jučer, danas i uvijeke.
t.v.
