„U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati.“ (Lk 18,1)
Ponekad nam molitva ide lako – osjećamo Božju blizinu, prepoznajemo njegove odgovore i zahvaljujemo radosna srca. No ima i dana kada se čini da Bog šuti. Molimo, a odgovora nema. Tada nas može obuzeti umor ili sumnja koja pita: „Sluša li nas uopće?“
U prvom čitanju vidimo Mojsija kojemu, dok moli, ruke postaju teške. Zato mu braća pomažu – i dok ruke ostaju uzdignute, Božji narod pobjeđuje. Tako i nama ponekad treba potpora drugih: molitva zajednice, obitelji i prijatelja. Nitko od nas ne moli sam.
U Evanđelju Isus govori o udovici koja uporno traži pravdu. Ako je i nepravedni sudac popustio pred njezinom ustrajnošću, koliko će više Bog, koji nas ljubi, uslišati molitve svoje djece! On nije daleki sudac, nego Otac koji želi naše dobro.
Ipak, moramo priznati – Božji odgovori ne dolaze uvijek onako kako bismo željeli. Čak je i Isus u Getsemanskom vrtu molio da ga mimoiđe patnja, ali je dodao: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude.“
U tome se krije srž ustrajne molitve: ne samo ponavljanje riječi, nego povjerenje. Moliti znači ostati s Bogom i onda kada ga ne razumijemo. Zato – molimo i kad nam se čini da ništa ne ide. Molimo i kad nam je teško. Molimo i kad osjećamo da smo sami. Jer Bog nikada ne prestaje biti s nama. On će u svoje vrijeme donijeti pravdu, mir i radost onima koji ustraju.
t.v
