Kada bismo trebali navesti samo jednu krepost koja obitelj čini svetom, koja bi to bila krepost? Možda ljubav, ili bilo koja druga krepost koju sveti Pavao navodi u današnjem drugom čitanju. I vjerojatno smo u pravu. Ali što obitelj drži zajedno na dugu stazu? To je opraštanje.
Zašto? Zato jer smo pala ljudska bića. Iako imamo Isusa koji živi u nama, i dalje činimo grijehe. Sigurno ćemo ponekad povrijediti jedni druge, čak i kada to ne namjeravamo. Zato je opraštanje u obitelji toliko važno.
Mogli bismo pomisliti da Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa jedina obitelj koja nikada nije trebala opraštati unutar sebe. Marija je rođena bez istočnog grijeha. Josip je bio pravedan, a Isus je Sin Božji. Iako među njima nije bilo grijeha, još uvijek je bilo puno trenutaka kada su i milosrđe i snošljivost bili potrebni. Možda je Marija jedno jutro zaboravila umijesiti kruh, pa su toga dana ostali bez njega. Možda je dječak Isus slučajno razbio vrč za vodu. Ili se Josip osjećao povrijeđenim jer je pogrešno shvatio što mu je Marija rekla. Svaki od ovih „nevinih“ događaja mogao je dovesti do ogorčenja, ako se nije odmah pozabavilo time.
Sposobnost da jedni drugima oprostimo, čak i manje uvrede koje se događaju u svakodnevno zajedničkom životu, jeste ona krepost koja čini da obiteljski odnosi budu dobri. Bez oprosta, gorčina će rasti i ljubav može uvenuti.
Neka oprost bude i naš cilj u ovoj nadolazećoj Jubilarnoj godini. Pokažimo novim pokoljenjima u obitelji kako treba opraštati. Reći drugome: Opraštam ti, ili Molim te oprosti mi, jeste milost koju će nam Sveta obitelj dati ako je zamolimo.
t.v.
