“Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu.” Smrt prijatelja i preteče duboko ga je dirnula. Traži tišinu u kojoj će pobijediti ovu bol, pronaći njezin smisao, vratiti nadu i radost. Za to mu je potrebna blizina Očeva, svjetlo i ljubav odozgo. Nitko ne može i ne treba samo tovariti boli na svoj život. Suosjećanje nije zajedničko propadanje pod teretom boli, nego zajedničko pobjeđivanje boli.
No, ovaj puta, osama koju je tražio nije mu bila darovana. Mnoštvo ga je pronašlo. Mogao je ostati zatvoren u vlastitoj boli. Mogao je reći: “Danas ne mogu.” Ali Evanđelje kaže nešto sasvim drugo: “Sažali mu se nad njima.” To je Božje srce. Možda je Otac ovaj puta baš želio da gubitak jedne dragocjene ljudske blizine liječi blizinom mnoštva koje ga treba. A onda se iz toga dogodilo čudo umnoženja kruha. Dogodila se eksplozija ljubavi.
Kako se mi nosimo s gubitkom i patnjom. Da li nam se događa da nas patnja zatvori u nas same. Isusa je patnja otvorila drugima: Ocu, ljudima. On pokazuje da prava ljubav nije osjećaj koji traje dok je sve dobro i ugodno, nego je snaga koja upravo kroz napore i boli najviše raste.
Zatim dolazi trenutak koji se također ponavlja u životu nas vjernika. Učenici gledaju mnoštvo i vide problem, vide ono što nemaju: “Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.” Koliko puta i mi slično govorimo Bogu: “Gospodine, nemam dovoljno vremena; nemam dovoljno snage; nemam dovoljno znanja; nemam dovoljno novaca; nemam dovoljno ljubavi.” A Isus gotovo uvijek odgovara istim riječima: “Donesite mi ih ovamo.” On ne traži ono što nemamo. Traži ono što imamo. Pet kruhova i dvije ribe u ljudskim rukama nisu bili gotovo ništa. U Isusovim rukama postali su dovoljno za tisuće.
Često čujemo, a možda i sami kažemo: “Što te ne ubije, to te ojača.” Hoće li nas nešto ubijati ili jačati nije stvar sreće, nego našeg stava prema bolnim iskustvima. I još nešto valja imati na umu: nemojmo nikada u svojoj boli ostati sami. Ni Isus to nije mogao. Krenimo u tišini k Ocu, ali i budimo otvoreni ako nas već na putu preusmjeri na neki potpuno neočekivani način suočavanja i iscjeljenja.
(fra Mijo)
