Kad čujemo kako Ivan Krstitelj pokazuje na Isusa i govori: „Evo Božjega Janjeta“ (Iv 1,29), lako nam je zamisliti nježno, slatko janje. No biblijska slika Janjeta mnogo je dublja i snažnija. Ona govori o ljubavi koja se do kraja žrtvuje.
Ljudi Isusova vremena odmah su razumjeli što Ivan želi reći. Jaganjac ih je podsjećao na Pashu, na noć oslobođenja iz egipatskog ropstva, kada je krv nevinog janjeta bila znak spasenja. Sjetili su se i proroka Izaije koji govori o Slugi Gospodnjem: „Bio je odveden kao janje na klanje, ovca nijema pred onima što je stirgu, i nije otvarao svoja usta.“ (Iz 53,7). A u sjećanju im je sigurno bila i Abrahamova vjera na gori Moriji, kada je rekao svome sinu Izaku: „Bog će već dati janje za žrtvu paljenicu, sine moj“ (Post 22,8).
U Isusu se sve te slike susreću i ispunjaju. On je Jaganjac. On je nevina Žrtva koja slobodno prihvaća križ kako bi nas oslobodila ropstva grijeha. On je Ljubav koja ne uzmiče pred patnjom, nego je pretvara u izvor života.
Zato nas pogled na Jaganjca Božjega vodi u klanjanje. „Zaklano Janje dostojno je primiti moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu!“ (Otk 5,12). Pred Janjetom koje je bilo zaklano, a živi, priznajemo ne samo Spasitelja, nego i Gospodara povijesti i naših života. Pred njim zahvaljujemo za slobodu koju nam daruje, za grijehe koje nam oprašta i za milosrđe koje ne poznaje granice.
Na svakoj svetoj misi ponovno čujemo poziv: „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta.“ Pozvani smo ne samo klečati i gledati, nego i pristupiti – sjesti za njegov stol i primiti ga u Euharistiji. To je i vrhunac bogoslužja, jer tu nam se Božje Janje daruje kao hrana za život vječni.
t.v.
