Isusove riječi: “Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16) lako je zapamtiti, ali ponekad teže razumjeti. Kako to naša dobra djela mogu biti svjetlost? I zašto ona ne slave nas, nego Boga, Oca našega?
Odgovor nam daje prvo čitanje iz proroka Izaije (Iz 58). Ondje se vrlo konkretno govori o djelima milosrđa: nahraniti gladnoga, odjenuti siromaha, skloniti beskućnika, podijeliti s potrebnima. To nisu apstraktne ideje, nego djela koja se mogu vidjeti, dotaknuti i osjetiti. Upravo ta djela postaju svjetlost.
Kada činimo takva djela, djela milosrđa, mi oponašamo svoga nebeskog Oca – Boga čije je milosrđe bez granica. Kroz našu dobrotu, strpljivost i velikodušnost, Bog sam dolazi ususret ljudima. Tko gleda nas, može naslutiti kakav je naš Otac.
No, djela milosrđa ne mijenjaju samo one kojima pomažemo – ona mijenjaju i nas same. Uče nas gledati druge ljude ne kao teret ili problem, nego kao ljubljenu djecu Božju, našu braću i sestre. Na primjer, kad se odreknemo dijela svog vremena, komoditeta ili novca kako bismo pomogli potrebnima, naš mali svijet počinje nalikovati Božjem kraljevstvu. Zato prorok Izaija kaže: “Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti.” (Iz 58,8). To je svjetlost koja ne zasljepljuje, nego prosvjetljuje i grije.
Sveti Franjo Asiški je govorio: Tko se daruje – prima, tko prašta – bit će mu oprošteno, tko umire sebi – rađa se za život vječni.
t.v.
