Koliko puta i mi, poput ljudi iz Evanđelja, želimo znati tko će se spasiti, koliki će biti broj izabranih, kako će to izgledati u vječnosti? A Isus, umjesto da nam dade jasan odgovor, poziva nas na osobnu odluku i zauzetost: “Borite se da uđete na uska vrata.” (Lk 13,24). On nas uči da nije na nama da mjerimo tko je “unutra”, a tko “vani”. Ono što je važno jest stanje našeg srca i naša vjernost u ljubavi.
Čitanja ove nedjelje podsjećaju nas da je Božje spasenje univerzalno. Prorok Izaija prenosi Gospodinove riječi. “Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu.” (Iz 66,18). Bog nikoga ne isključuje, nego poziva sve. Psalmist kličući dodaje: “Hvalite Gospodina, svi puci, slavite ga, svi puci!” (Ps 117,1). Ali put do tih “otvorenih vrata” vodi kroz ozbiljnost i zauzetost. Pisac Poslanice Hebrejima potiče nas da ne klonemo kad nas Bog odgaja kroz kušnje: “Koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.” (Heb 12,6). Uska vrata zahtijevaju vjernost i ustrajnost.
Isusova zapovijed ljubavi nije osjećaj, nego konkretan čin. Ljubiti Boga svim srcem i bližnjega kao samoga sebe (usp. Lk 10,25-28) znači ustrajati u dobroti, u praštanju, u brizi za potrebite. To je zahtjevno, ponekad bolno, i zato je vrata nazvao “uskima”. No, Isus nas ne ostavlja same. Njegova milost nas jača, a njegovo milosrđe podiže kad padnemo. Ne trebamo gubiti vrijeme u nagađanjima o spasenju drugih – naše poslanje je ljubiti i svjedočiti.
Neka nam pogled bude usmjeren prema uskim vratima, a srce široko za sve ljude. Što više ljubimo, to više i drugima olakšavamo da pronađu put spasenja.
t.v.
