Jedna od najljepših poruka Svetoga pisma jest da Bog nije došao spasiti samo jednu skupinu ljudi. Njegovo srce otvoreno je svakom čovjeku. Današnja nas liturgijska čitanja podsjećaju upravo na tu istinu. Prorok Izaija naviješta da će i stranci služiti Gospodinu. Psalam poziva sve narode da hvale Boga. Isus se divi vjeri žene Kanaanke, a sveti Pavao piše da Bog želi iskazati smilovanje svima.
To nije bilo lako prihvatiti Izraelcima. Smatrali su da su oni jedini Božji narod i da drugi nemaju mjesta u Božjem planu. Međutim, zaboravili su da ih je Bog izabrao ne zato da budu zatvorena zajednica, nego da preko njih svi narodi upoznaju njegovu ljubav.
Sličan izazov doživjela je i prva Crkva. Prvi su kršćani bili Židovi, ali su se uskoro počeli obraćati i pogani. Nije uvijek bilo jednostavno živjeti zajedno, moliti zajedno i prihvatiti različitosti. Ipak, Duh Sveti vodio je Crkvu da shvati kako je Krist umro i uskrsnuo za svakoga čovjeka.
Ta je poruka jednako važna i danas. Lako se zatvoriti u krug onih koji su nam slični, a s nepovjerenjem gledati na one koji su drugačiji. No Crkva nije samo zajednica izabranih, nego dom u kojem će svaki čovjek moći lakše susresti Boga i otkriti njegovu ljubav i izabranje. Zato bi se u našim crkvama dobrodošlima trebali osjećati svi, i domaći i stranci, i oni koji tek traže Boga, kao i oni koji mu se nakon mnogo godina vraćaju.
Neka nam Gospodin podari srce koje neće dijeliti ljude na „naše“ i „tuđe“, nego će u svakome čovjeku prepoznati brata i sestru za koje je Krist dao svoj život.
t.v.
