Često se može čuti da ljudi vrše Božji zakon iz straha, no prispodoba o svadbenoj gozbi pokazuje Isusa koji nam objavljuje Boga koji ne poziva ljude na strah od vječne propasti, nego na radost i zajedništvo. Kralj priprema gozbu za svoga sina i želi da se dvorana ispuni. Tako i Bog želi da svi budu dio njegova života i ljubavi. Njegov poziv ne prestaje ni kad ga ljudi odbiju: poziva i one koji su daleko, zanemareni ili misle da nisu dostojni. Nitko nije isključen iz Božjeg poziva.
Ipak, uzvanici se ne odazivaju. Odlaze za svojim poslom i svakodnevnim obvezama. Nije riječ o tome da su posao i brige sami po sebi loši, nego da mogu zauzeti toliko mjesta u našem srcu da više ne čujemo Božji glas. I mi ponekad kažemo: „Nemam vremena za molitvu, za bližnjega, za Boga.“ Evanđelje nas zato pita: što je u mome životu postalo važnije od Gospodinova poziva?
Na kraju kralj primjećuje čovjeka bez svadbenog ruha. Taj nas prizor podsjeća da nije dovoljno samo prihvatiti poziv riječima; potrebno je dopustiti da nas susret s Bogom mijenja. Vjera treba postati vidljiva u našim djelima, u praštanju, dobroti i ljubavi prema drugima. Svi smo pozvani, ali svaki od nas treba odgovoriti vlastitim životom.
fra Antonio
