Evanđelist Matej opisuje svetoga Josipa kao „pravedna čovjeka“. To nije samo pohvala njegovu moralu, nego i svjedočanstvo njegove duboke vjere. Josip je bio vjerni Židov koji je poznavao povijest svoga naroda: znao je kako je Bog izbavio Izraelce iz ropstva, kako ih je vodio kroz pustinju i uvijek iznova pokazivao svoju vjernost.
Zato je i mogao povjerovati kada mu je anđeo u snu objavio da je Marija začela po Duhu Svetom. Ako je Bog u prošlosti činio tolika čudesa, zašto ne bi mogao učiniti i ovo? Josip je znao da je Bogu sve moguće. Vjerovao je da Bog može jednako snažno djelovati i u njegovu životu, kao što je djelovao u životima njegovih predaka.
Iz tog povjerenja rodila se poslušnost. Josip prihvaća Mariju, uzima je u svoj dom i spremno preuzima ulogu oca djetetu koje nije začeto ljudskom snagom. Ne zna unaprijed kako će se Božji plan odvijati, ali vjeruje da je dio nečega velikog i svetog. Njegovo „da“ izgovoreno je tiho, bez riječi, ali s velikim povjerenjem.
Povjerenje – to je i naš poziv. Nije nam uvijek lako vjerovati, osobito kada nemamo anđela ni sna koji bi nam pokazali put. No mi imamo nešto što Josip tada još nije mogao imati: poznajemo ispunjenje Božjeg plana. Znamo da je Isus, Bog koji je postao čovjekom, umro i uskrsnuo za naše spasenje i darovao nam novi život.
Bog ima dobar plan za svakoga od nas i ostvarit će ga u svoje vrijeme. Naše je da, poput svetoga Josipa, ostanemo otvoreni i vjerni. Sjetimo se češće svetoga Josipa – pravednika čije je pouzdanje u Boga pomoglo da spasenje dođe na svijet.
t.v.
