U današnjem evanđelju čujemo natpis iznad Isusove glave: „Ovo je kralj židovski“ (Lk 23,38). Riječi su to koje bi trebale označavati veličinu, moć i slavu. Kada čujemo riječ kralj, pred očima nam se obično pojavi slika vladara na prijestolju, okruženog slugama, vojnicima, raskoši i autoritetom koji nitko ne dovodi u pitanje.
Ali pogledajmo našega Kralja. On ne sjedi na prijestolju, nego visi na križu. Nema plašt od zlata, nego rane od bičevanja. Nema vojske koja ga brani – okružuju ga podsmijesi, uvrede i neprijateljstvo. Po ljudskim mjerilima, Isus u tom trenutku izgleda sve samo ne kraljevski.
Zašto onda upravo ovo evanđelje čitamo na svetkovinu Krista Kralja? Zato što se njegova vlast ne očituje u sili, bogatstvu ili kontroli nad ljudima, nego u služenju, poniznosti i darivanju sebe do kraja.
Jedan od razbojnika na križu vidio je u Isusu samo nemoć i poraz. Za njega kralj koji ne spašava samoga sebe ne može biti kralj. Ali drugi razbojnik, „dobri razbojnik“, prepoznao je Isusovu pravu moć – milosrđe koje mijenja srce. U Isusu je vidio Kralja koji ne vlada silom, nego ljubavlju. I zato s poniznošću moli: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.“ A Isus mu obećava raj.
I danas Isus kraljuje tamo gdje ga se prihvati – u srcu koje se otvori ljubavi, blagosti, miru, praštanju i služenju drugima. Dopustimo mu da kraljuje u našem životu – ne silom, nego ljubavlju.
t.v.
