U današnjem Evanđelju Isus nam upućuje riječi koje na prvi pogled mogu zvučati vrlo oštro: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.“ (Lk 14,26).
Kako to pomiriti s Isusovim pozivom na ljubav? Isus ne poziva na mržnju u doslovnom smislu, nego na to da on bude prvi u našem životu. Ljubav prema njemu postaje temelj i mjera svakoj drugoj ljubavi. Tek kad je Bog na prvom mjestu, tada i sve drugo dolazi na svoje mjesto – i obitelj, i prijatelji, i naš posao, i naši planovi.
Evanđelje nam kaže da je „s Isusom putovalo silno mnoštvo“. Nisu svi bili njegovi učenici. Mnogi su ga slijedili iz znatiželje, nadajući se nekom čudu. Zato ih Isus podsjeća: učeništvo nije stvar površnog oduševljenja, nego ozbiljna odluka koja uključuje i nošenje križa.
Prvo čitanje iz Knjige Mudrosti podsjeća nas koliko je čovjek ograničen: „Tko od ljudi može spoznati Božju namisao?“ (Mudr 9,13). Samo nam Božja mudrost pokazuje pravi put. A sveti Pavao u Poslanici Filemonu pokazuje kako Krist mijenja pogled na ljude: bjegunca Onezima vraća Filemonu „ne više kao roba, nego kao ljubljenoga brata“ (Fil 16).
Učeništvo znači naučiti gledati sebe i druge novim očima. I mi smo slični ljudima iz evanđeoske povorke. Svatko od nas nosi neku granicu do koje je spreman ići za Kristom. Možda se bojimo odreći sigurnosti, možda nas sputava grijeh ili strah što će drugi reći. A Isus nas danas poziva da budemo hrabri i odlučni. On želi da upravo njega stavimo u središte života, jer tada i križ poprima smisao.
t.v.
