Ne postoji ništa gore ni sramotnije od ugađanja želucu. Ono otupljuje um, čini dušu tjelesnom, duhovno zasljepljuje čovjeka i sprječava ga da vidi duhovnim očima.
Pokaži mi makar jednog čovjeka koji je zdrav, a da neprestano ugađa svome želucu, da ljenčari i živi bez ikakva truda. Pa i kad bi se skupilo tisuću liječnika, oni ne bi mogli izliječiti onoga koji se neprestano prežderava, jer to je protivno samoj svrsi jela.
Ne pretvara se sve što pojedemo u hranu, jer ni u samoj hrani nije sve hranjivo – u njoj postoji i ono što je korisno, ali i ono što je štetno i što se mora izbaciti. Zato će onaj tko jede umjereno u potpunosti probaviti hranu – čime ona ostvaruje svoju svrhu: sve zdravo i korisno zauzet će svoje mjesto u organizmu, a sve što je suvišno i beskorisno bit će odbačeno. Ali ako čovjek jede pretjerano, tada čak i ono što je hranjivo može postati štetno za njega.
Shvativši koliko veliku štetu nanosi neumjerenost u jelu, prestanimo nazivati blaženima one koje bismo zapravo trebali smatrati nesretnima. I prestanimo oplakivati sebe zbog onoga zbog čega nas zapravo treba smatrati blaženima – zavolimo umjerenost! Zar niste čuli onu poslovicu: „Oskudica je majka zdravlja“? I ja vam kažem – oskudica nije samo majka tjelesnog, nego i duševnog zdravlja. To isto potvrđuje i apostol Pavao, istinski duhovni liječnik, kada kaže: „Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time“ (1 Tim 6,8).
Sv. Ivan Zlatousti
