Nije to zaborav, nije slabost. To je sposobnost da se drugoga pusti slobodnim, a da ga se ipak ljubi do kraja. Isusova ljubav ne negira istinu boli, ali ne dopušta da zlo bude posljednja riječ. To je misterij koji Isus čini za nas, a u kojemu smo i mi katkad pozvani sudjelovati. (…)
Draga braćo i sestre, i mi živimo bolne i teške noći. Noći duše, noći razočaranja, noći kada nas je netko povrijedio ili izdao. U tim trenucima iskušenje je zatvoriti se, zaštititi se, uzvratiti. Ali Gospodin nam pokazuje nadu da uvijek postoji drugačiji put. Uči nas da se zalogaj može pružiti i onome tko nam okreće leđa. Da se može odgovoriti šutnjom povjerenja. I da se može ići dalje dostojanstveno, bez odricanja od ljubavi.
Molimo danas milost da znamo oprostiti, čak i kada se ne osjećamo shvaćenima, čak i kada se osjećamo napuštenima. Jer upravo u tim satima ljubav može dosegnuti svoj vrhunac. Kao što nas Isus uči, ljubiti znači pustiti drugoga slobodnim – čak i da izda – a nikada ne prestati vjerovati da se i ta sloboda, povrijeđena i izgubljena, može otrgnuti prijevari tame i vratiti svjetlu dobra.
Kad svjetlo oprosta uspije proviriti kroz najdublje pukotine srca, shvaćamo da nije nikada uzaludno. Čak i ako ga drugi ne prihvati, čak i ako izgleda besmisleno, oprost oslobađa onoga koji ga daruje: otapa gorčinu, vraća mir, vraća nas samima sebi.
Isus, jednostavnim činom ponuđenog kruha, pokazuje da svaka izdaja može postati prilika za spasenje, ako je odabrana kao prostor za veću ljubav. Ne podliježe zlu, nego ga pobjeđuje dobrotom, sprječavajući ga da ugasi ono što je u nama istinito: sposobnost ljubiti.
Iz Papine kateheze na općoj audijenciji u srijedu 20. kolovoza (izvor IKA)
