Bog je svoj narod izbavio iz egipatskoga ropstva, otvorio mu put kroz Crveno more, hranio ga manom u pustinji, dao mu vodu iz stijene i štitio ga od neprijatelja. Izraelci su bili njegov izabrani narod, narod njegove ljubavi.
Ipak, čovjek zaboravi Božju dobrotu! U trenucima nesigurnosti Izraelci su posumnjali da ih je Bog napustio te su načinili zlatno tele kojemu su se klanjali. No ni tada ih Gospodin nije odbacio. Ostao im je vjeran, opraštao im i vodio ih prema obećanoj zemlji.
I nama prijeti ista opasnost. Kada život donese križeve, bolesti, neuspjehe ili razočaranja, lako se može u srce uvući misao da nas je Bog zaboravio. No Evanđelje nas podsjeća na sasvim drukčiju istinu. Po Isusu Kristu postali smo Božja djeca i njegovo dragocjeno vlasništvo. Toliko smo mu važni da je za naše spasenje dao svoga jedinoga Sina. Na križu nam je pokazao koliko nas ljubi, a u svetoj Euharistiji nastavlja nam darivati svoju blizinu i snagu.
Bog ne voli čovječanstvo samo općenito; on ljubi svakoga od nas osobno. Poznaje naše ime, naše radosti i naše boli. Svatko je od nas jedinstven i nezamjenjiv u njegovu planu. Čak i kada padnemo, kada pogriješimo ili se udaljimo od njega, njegova ljubav ostaje postojana. On nas uvijek iznova poziva da mu se vratimo.
Zato je svaka sveta misa poseban susret s Ocem koji nas ljubi. Kada pristupamo oltaru i primamo Isusa u svetoj pričesti, dobro je u srcu obnoviti svoju odluku: „Gospodine, ti si izabrao mene, a danas i ja izabirem tebe.“ U tom trenutku ne primamo samo sakrament, nego ulazimo u duboko zajedništvo s Bogom koji se raduje našoj blizini.
Neka nas ova istina prati tijekom svakoga dana: nismo zaboravljeni, nismo prepušteni sami sebi. Mi smo Božja predraga svojina, ljubljena djeca nebeskoga Oca.
t.v.
