Apostol Pavao piše u Poslanici Rimljanima: „Dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro.“ (Rim 5,6). Apostol nas podsjeća da Bog nije čekao da se popravimo. Nije čekao da postanemo dostojni njegove ljubavi. Isus Krist umro je za nas dok smo još bili grešnici. To je logika Božje ljubavi: on dolazi prvi, on čini prvi korak.
Tu istinu vidimo u susretu Isusa i Samarijanke na zdencu. Samarijanka dolazi po vodu u podne, u vrijeme kada ondje nema drugih žena. Ona zapravo želi izbjeći poglede i osude. Njezin život bio je složen i ranjen. Bila je zarobljena grešnom prošlošću, nesređenim odnosima i žeđu za ljubavlju koju nije pronalazila.
Isus joj ne prilazi s osudom. Ne postavlja uvjete i ne traži da najprije uredi svoj život. On započinje razgovor, otvara joj srce i nudi dar novoga života.
Svatko od nas nosi neku žeđ – za prihvaćanjem, mirom, oproštenjem i sigurnošću. Izvana možemo djelovati snažno i samostalno , ali u dubini srca znamo da postoje područja koja sami ne možemo promijeniti. Upravo tu nas Krist susreće. On vidi našu potrebu i ima dovoljno milosti da je ispuni.
Evanđelje nije priča o ljudima koji su sami sebe spasili, nego o Bogu koji spašava nemoćne. Zato se ne bojmo priznati da trebamo Boga. Ne bojmo se jednostavne i iskrene molitve: Isuse, trebam te. U toj poniznosti započinje susret s njim i pravo ozdravljenje, a naša nemoć postaje prostor u kojem se očituje Božja snaga.
t.v.
