Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga…“ (Matej 18,15)
„Opomeni ih u moje ime.“ (Ezekiel 33,7)
I u samoj našoj naravi je da želimo ispraviti nešto što vidimo da stoji krivo, da djeluje štetno, da ne funkcionira onako kako bi moglo i trebalo. Zato prirodno osjećamo potrebu pomoći da se to ispravi. Ta naša prirodna potreba i Božji poticaj su neupitno dobri, čisti i plemeniti. Problemi nastaju na putu njihove realizacije. Zato često postanemo uznemireni, pa čak i ljuti ako netko negativno reagira na naš savjet ili poticaj, umjesto da nam bude zahvalan.
A zašto stvari kreću krivo? Je li problem u komunikaciji? Najčešće mislimo da je to problem. Zato počnemo dodatno objašnjavati i još odlučnije uvjeravati, a uglavnom i još nestrpljivije, pa čak i ljutito. Ali uzalud, biva sve gore. Ostajemo zbunjeni i uznemireni. Preispitujemo se: jesmo li imali pravo i dužnost reagirati. Da, problem je u komunikaciji ali ne u onoj jezičnoj, nego duhovnoj. Jedno je imati pravo i dužnost drugoga savjetovati i poticati, a drugo je smatrati da on sada ima dužnost prihvatiti naše savjete i poticaje; jedno je željeti da čovjeku bude bolje, a sasvim drugo željeti da on shvati da smo mi u pravu; jedno je opomenuti iz ljubavi, a drugo je opomenuti sa skrivenom potrebom da se pokažemo pametnijima, boljima, opomenuti zato što mene jako smeta kako to kod drugog izgleda. Pojednostavljeno rečeno: jedno je reći: „Brate, bojim se da ovim putem sebi nanosiš štetu“, a sasvim drugo: „Ja znam kako trebaš živjeti i ti me moraš poslušati.“
Izvana te dvije stvari ponekad mogu zvučati gotovo jednako. Ali u srcu našega bližnjega – kojemu uz to nije ugodno da je kod njega uočen neki nedostatak, niti mu je ugodno što bi trebao nešto mijenjati – razlika u ta dva pristupa najčešće bude presudna. „Ako te posluša, stekao si brata.“ Cilj opomene nije pobjeda istine nad zabludom. Cilj nije ni moja pobjeda nad njegovom tvrdoglavošću. Cilj je pomoći bratu. „Volim li ga dovoljno da mogu podnijeti i mogućnost da me ne posluša?“ Ako nekoga doista ljubim, mogu mu reći ono što mislim da treba čuti. Ali ljubav me istodobno oslobađa potrebe da ga prisilim da to prihvati. Ako nemam takve ljubavi, bolje je da šutim, kolikogod silnu potrebu imao opomenuti. Jer gotovo sigurno idem za svojim nagonom, a ne za spašavanjem brata.
fra Mijo
