Sveti Franjo je, prema predaji, 2. kolovoza 1208. godine na blagdan Gospe od Anđela ili Porcijunkule u crkvici Svete Marije od Anđela u Asizu, doživio svoje obraćenje. Radost koju je tada iskusio, oslobođen tereta grijeha, želio je podijeliti sa svima. Zato je zamolio papu Honorija III., da toj crkvici podijeli povlasticu potpunog oprosta, što je papa i odobrio 1216. godine. Kasnije je određeno da se potpuni oprost može dobiti i u bilo kojoj franjevačkoj crkvi, a s vremenom je to prošireno i na sve crkve bilo gdje u svijetu, ali uz uvjet da se, osim pohoda crkvi, osoba skrušeno ispovjedi, pričesti, izmoli Vjerovanje, Očenaš i pomoli se na nakanu Svetog Oca.
Porcijunkulski oprost nas podsjeća na neizmjerno Božje milosrđe. Iskrenim pokajanjem i dobrom ispovijedi Bog nam oprašta grijehe te nas oslobađa vječne kazne. Ipak, zbog posljedica koje grijeh ostavlja u nama i u svijetu, ostaju vremenite kazne koje se, uz Božju milost, mogu ublažavati molitvom, djelima ljubavi, pokorom i drugim dobrim djelima. Grijehom odbacujemo Božju ljubav i udaljujemo se od Njega, a iskrenim obraćenjem ponovno zadobivamo milost zajedništva s Bogom i oslobođenje od vječne osude.
Govoreći o oprostima, ovdje je možda bolje staviti naglasak na ono što je sveti Franjo doživio u crkvici Svete Marije od Anđela – iskustvo Božje ljubavi, oproštenja i radosti novoga života. To je iskustvo na koje smo pozvani i mi. Molimo Gospodina da nam udijeli istu takvu radost obraćenja, kako bi postali stvarno novi ljudi u najdubljem smislu riječi.
Ako u sakramentu pomirenja iskreno tražimo Božje milosrđe, ako s vjerom i čežnjom pristupamo Kristu u sakramentu Euharistije te svoju vjeru potvrđujemo molitvom i
životom, tada ćemo doista iskusiti snagu Božjeg oproštenja. Neka nam potpuni oprost ne bude tek pobožna praksa, nego poticaj da svakoga dana živimo sve bliže Bogu, izbjegavajući grijeh i nastojeći rasti u svetosti i ljubavi.
(Melita M.)
