Četvrta uskrsna nedjelja u Crkvi je poznata kao Nedjelja Dobroga Pastira. Kada čujemo te riječi, često nam se u mislima pojavi umirujuća slika: pastir koji sjedi na zelenoj livadi, okružen mirnim stadom ovaca.
No stvarnost pastirskog života bila je drukčija. Pastiri i njihova stada često su bili prašnjavi, izloženi vremenu, opasnostima i naporima. Pastir nije bio samo netko tko promatra svoje stado, nego onaj koji ga štiti, vodi i brani, pa i po cijenu vlastitoga života.
U Evanđelju Isus za sebe kaže: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce“ (Iv 10,11). Te riječi izgovara i kao opomenu tadašnjim vjerskim vođama koji nisu prepoznali Božje djelovanje u njemu. Dobri pastir nije onaj koji brine samo za sebe, nego onaj koji poznaje svoje ovce, vodi ih i spreman je žrtvovati se za njih.
Svaki je kršćanin na neki način pozvan biti pastir drugima. Naše „stado“ mogu biti naša djeca, članovi obitelji, stariji roditelji, prijatelji, kolege na poslu ili ljudi koje susrećemo u svakodnevnom životu. Pastiri smo kada nekoga ohrabrimo, kada primijetimo da je netko tužan ili kada nekome posvetimo vrijeme i pažnju.
U užurbanosti svakodnevice lako je proći pokraj čovjeka, a ne primijetiti njegovu potrebu za riječju utjehe ili podrške. Upravo tada možemo nasljedovati Isusa – stati, saslušati, ohrabriti i pokazati blizinu. Možda ne možemo učiniti velika djela, ali možemo učiniti ono najvažnije: biti znak Kristove dobrote i brige za druge.
Na Nedjelju Dobroga Pastira molimo Gospodina da nam pomogne imati srce dobroga pastira!
t.v.
