Kada ih je Isus pozvao, Petar i njegovi prijatelji promijenili nisu samo dnevni raspored – promijenili su smjer svoga života. Ostavili su ono što im je davalo sigurnost i izvor prihoda te pošli za Isusom, ne znajući točno kamo ih taj put vodi.
Lako je zamisliti koliko im je bilo uzbudljivo pratiti Isusa od mjesta do mjesta: slušati njegove propovijedi, gledati čudesa i promatrati kako se ljudski životi mijenjaju na bolje. No evanđelja nam diskretno otkrivaju i nešto još važnije – ono „tiho“ vrijeme koje su provodili s Isusom. Vrijeme hoda, odmora i razgovora. Vrijeme u kojem su učenici imali Isusa samo za sebe.
Upravo je to vrijeme, bez velikih događaja, za njih možda bilo i najvažnije. Tada su mogli pitati ono što nisu razumjeli. Tada im je Isus tumačio prispodobe. Tada su učili moliti, slušajući kako se Isus obraća svome Ocu. Tada su iznutra rasli, polako i tiho. Božja riječ nije ih samo poučavala – ona ih je oblikovala.
Na Nedjelju Božje riječi Crkva nas podsjeća da ista ta Riječ i danas ima snagu mijenjati živote. Ona nije mrtvo slovo na papiru. To je živa Riječ koja tješi, razotkriva, opominje i podiže. Riječ koja nas može dovesti na koljena u poniznom kajanju, ali nas i podići na noge u radosnom slavljenju Boga. I mi imamo svoje „mreže“. To su naše navike, strahovi, užurbanost i izgovori. Božja riječ poziva nas da te „mreže“ barem na trenutak ostavimo – da zastanemo, otvorimo evanđelje i provedemo vrijeme s Isusom. Da ga pitamo, slušamo i šutimo pred njim.
Takav susret traži vrijeme, strpljivost i ustrajnost. No nagrada je velika: ne samo više znanja o Bogu, nego osobno poznanstvo s Kristom, čija ljubav traje zauvijek i čije milosrđe nema kraja.
t.v.
