Rođena: 21. lipnja 1951.
Prvi zavjeti: 14. rujna 1973.
Umrla: 21. siječnja 2026.
Na spomendan sv. Agneze, djevice i mučenice, sjedinjena s trpećim Kristom, što je u svojoj molitvi proživljavala, s. Veronika sjedinila se s njim i u smrti. Preminula je 21. siječnja 2026. god., u 7,55 sati, u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici „Dr. Juraj Njavro“ u Vukovaru.
Rođena je 21. lipnja 1951. godine u Vidovicama, u Bosni i Hercegovini, u pobožnoj obitelji od
oca Blaža i majke Mare rođ. Ivkić, kao drugo dijete. Krštena je sljedećega dana u Župi sv. Vida u
Vidovicama. Dobila je tada ime mamine mame, Manda, i zbog toga ju je mama posebno voljela. Bilo ih je devetero, ali je dragi Bog k sebi uzeo jednoga brata u petoj godini, tako da je ostalo njih osmero na životu. Već tada roditelji su ih usmjeravali na vječnost, kada su ih tješili istinom kako je njihov brat otišao da ih može dočekati u nebu.
Dok je još bila dijete, govorila je da će biti časna sestra kad odraste. Prvu pričest primila je već u
šestoj godini, a sv. potvrdu u trećem razredu osnovne škole. Vrlo rano pomagala je kod kuće jer joj za učenje nije trebalo puno vremena. Ostajala je kod kuće čuvati mlađu braću i sestre, dok je mama radila u polju. U svojem Životopisu piše kako je, kao najstarija od njih, mislila da ju svi trebaju slušati, ali bi se poslije kajala za svoju strogost i plakala bi skupa s njima. Sjeća se sa zahvalnošću da se već u tim godinama učila i vježbala u poniznosti i blagosti, a na to su je upućivali dobri roditelji.
U dvanaestoj godini, na pitanje „hoće li se udati“, odgovorila je da neće nikada, iako tada još nije
bila donijela odluku da će ići u samostan. Također u Životopisu o tome piše: „To što sam rekla da se neću udati, to nisam ni znala što sam s tim mislila dok me jednog dana nije dragi Bog pozvao u samostan i to mi je sada potpuno jasno. Jednog dana poslije blagoslova osjetila sam da me Bog zove pa sam rekla svojim roditeljima i onda župniku, a on poznavajući mene dobro, složio se s tim da odem u samostan.“
Planirala je ići u karitativni red, ali ju je župnik poslao kod sestara benediktinki na Hvar, odakle se ipak vratila kući i ostala još dvije godine čekati. Želja za odlaskom u samostan nije se u njoj gasila i posebno se molila Majci Božjoj da se to ostvari.
Godine 1966. prvi put došla je u Đakovo, na mladomisničko ređenje, ali i s namjerom da se javi u
samostan. Tada se dogovorila sa s. Miljenkom Tadin, voditeljicom postulata, i ubrzo je stupila u
samostan – 22. srpnja 1966. godine. Nakon dva mjeseca primila je pelerinu, u to vrijeme znak da je primljena u kandidaturu, te je bila poslana u Vinkovce gdje je kao kandidatica živjela u zajednici sestara i radila tri godine u Župi. U Vinkovcima je završila domaćinsku školu. U postulat je primljena u Đakovu 1971. godine.
Kad je kao postulantica išla u posjet zavičaju, uza sve teškoće s kojima se susrela, doživjela je kako Bog bdije nad njezinom obitelji. Već tada imala je svoj životni moto: „Bog mi je svjedok, Krist mi je uzor i Marija pomoć.“
U novicijatu je doživjela ljepotu zajedništva jer su se sestre novakinje, kako kaže u svojem drugom Životopisu (19. veljače 1992.), slagale u svemu i osjećale jedna za drugu. Tada je, promatrajući jednu sestru u krizi, puno molila za nju i tražila da njezine teškoće „malo na mene dođu, da njoj bude lakše“. Molitve su joj bile uslišane te je ubrzo osjetila težinu zvanja, ali je bila svjesna da je to sama molila i odlučila je izdržati. Osjetila je kako joj je to bila najbolja godina života i kako ju je Gospodin spremao da u redovničkom životu bude bliže njemu. Tu je naučila da se u svakom trenutku svoga života oslanja samo na dragoga Boga. U godini novicijatske prakse svjesno je vježbala, susrećući se sa suprotnim naravima od svoje, „biti finija i ne tako preosjetljiva sestra, kako bi mogla razumjeti druge kada je i sama doživjela teškoće“.
