Ponekad smo toliko zaokupljeni poslom, planovima i obvezama – toliko obuzeti vanjštinom – da zaboravimo biti prisutni. Ne toliko tijelom, koliko srcem. Ne toliko pred drugima, koliko pred Bogom.
Marta je, bez sumnje, bila dobra domaćica. Željela je učiniti sve najbolje za Isusa. Ipak, u svojoj želji da sve bude savršeno, počela se gubiti – u frustraciji, samoći, pa i gorčini. Isus joj ne prigovara zbog toga što radi, nego zbog toga što je „zabrinuta i uznemirena za mnogo, a jedno je potrebno“ (Lk 10,41). Isus je došao njoj – ne na večeru, nego zbog prijateljstva. Nije tražio servirani stol, nego otvoreno srce.
Slično vidimo i u prvom čitanju (Post 18,1-10a), gdje Abraham prima tri tajanstvena gosta. Trči im ususret, priprema, poslužuje – ali srž toga susreta nije u hrani, nego u obećanju. U Božjoj blizini koja donosi novi život.
U Poslanici Kološanima (Kol 1,24-28) Pavao piše o otajstvu koje je bilo skriveno, a sada je očitovano: Krist u vama – nada slave. To je istinska blizina, prisutnost koja se ne očituje samo u djelima, nego i u tišini, u slušanju, u sjedenju do nogu Gospodina.
Današnje evanđelje nije poziv na lijenost ni bijeg od obveza. Nije to ni kritika marljivih i angažiranih. Naprotiv, to je poziv na unutarnju ravnotežu. Raditi – da, ali i biti. Slušati – da, ali uvijek iz ljubavi, a ne iz dužnosti. Gospodin i danas ulazi u tvoju kuću. Ne traži savršenu fasadu, nego tvoju prisutnost. On zove – nježno, tiho, ali i jasno. Po imenu. Dvaput. Kao Martu: „Marta, Marta…“
t.v.
