Isus u današnjem Evanđelju prvi put jasno govori učenicima o svojoj muci, smrti i uskrsnuću. Petar se tome protivi jer još uvijek očekuje Mesiju koji će pobijediti snagom i slavom, a ne poniznošću i žrtvom. Zato ga Isus upozorava da razmišlja po Božju, a ne po ljudsku.
I mi često želimo vjeru bez križa: želimo uspjeti, a da se ne oznojimo; želimo da nam se oprosti, ali se ne želimo mijenjati; želimo prividan mir bez sukobljavanja. Isus ne kaže da je patnja dobra i da trebamo tražiti nevolje. On nas poziva da u onome što ne možemo izbjeći ne izgubimo vjeru i da svoj život oslonimo na njega.
„Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ To nije poziv na vlastito ponižavanje, nego na oslobađanje od svega što nas udaljuje od Boga: oholosti, zavisti, mržnje, navezanosti na novac i potrebe da uvijek budemo u pravu. Crkveni oci ističu da svoj križ nosimo kada se borimo protiv grijeha, strpljivo podnosimo životne kušnje i s ljubavlju pomažemo drugima.
Pitajmo se danas: Što je moj križ i mislim li da svoje probleme i grijehe mogu riješiti sam ili se nužno moram uteći Gospodinu? Tko želi sačuvati život pod svaku cijenu, može izgubiti ono najvažnije. A tko daruje sebe Bogu i bližnjima, otkriva pravi život. Križ nema zadnju riječ, ali nas vodi prema vrhuncu. Nakon muke dolazi uskrsnuće, a nakon vjernosti vječna nagrada koja ne prolazi.
fra Antonio
