Kad bismo danas nekoga nazvali krotkim, bi li to shvatio kao pohvalu ili kao uvredu? U našem vremenu ta riječ često zvuči kao sinonim za slabost, popustljivost ili manjak karaktera. No Isus tu riječ vidi potpuno drugačije. On krotke proglašava blaženima – i ne samo to: za sebe kaže da je „krotka i ponizna srca“ (Mt 11,29).
Isusova krotkost nije slabost. Ona je snaga koja se očituje u potpunom predanju Očevoj volji. Isus nije bio pasivan ni beskičmenjak; bio je odlučan, hrabar i vjeran do kraja. Bio je poslušan – ali samo Bogu.
Upravo to je prava krotkost: prignuti vlastitu volju Božjoj volji. To traži nutarnju snagu, povjerenje i spremnost na poslušnost.
Prorok Sefanija u prvom čitanju pokazuje koliko je ta krotkost nedostajala Jeruzalemu. Sjeverno kraljevstvo Izrael već je bilo uništeno, a isto je prijetilo i Judi zbog idolopoklonstva i kršenja Božjih zapovijedi. Tko će preživjeti „dan gnjeva Gospodnjega“? Samo „ostatak“ – skroman i čedan narod, oni koji ne čine nepravdu, ne govore laži (usp. Sef 2,3; 3,12).
Isto vrijedi i za nas danas. Kad slijedimo Božje zapovijedi, čak i onda kada nas vlastite strasti i želje vuku u suprotnom smjeru, doživljavamo slobodu – slobodu od grijeha. Kad u važnim životnim odlukama tražimo Gospodinovu volju, u srce dolazi mir i sigurnost da hodimo pravim putem.
Možda i mi imamo područje u svom životu koje teško prepuštamo Bogu. Možda je to neka naša navika, strah ili odnos s nekim. Gospodin nas poziva da se ne bojimo: da se pokajemo, zamolimo za milost i vjerujemo obećanju: blago krotkima, oni će baštiniti zemlju.
t.v.