Franjevci u Vukovaru

Crkva pogled na pročelje samostana sa zvonikom

Ima povijesnih naznaka da su franjevci bili djelatno prisutni u Vukovaru kako prije dolaska Turaka, tako i za turske vladavine (1526.-1687.). No, svoje stabilno uporište u Vukovaru franjevci grade tek nakon povlačenja Turaka. Tada je napušteni Vukovar ostao s 106 stanovnika u 44 kuće.

Za vjerske usluge tamošnjih vjernika franjevci 1707. godine podižu drvenu crkvu, a 1732. godine grade crkvu iz čvrstog materijala. No, kako je broj vjernika do 1890. godine porastao na sedam tisuća, ova crkva je postala premalena pa se 1896. godine pristupilo njenom proširenju. Tim proširenjem i dogradnjom crkva je trostruko uvećana, onako kako danas izgleda. Arhitektonsko rješenje ove barokne crkve, inače djelo bečkog arhitekta Rikarda Jordana, je vrlo zanimljivo.

samostan klaustar sa zvonikom nakon obnove

Crkva s 58 metara dužine broji se među najduže u Hrvatskoj. Osim glavnog oltara, u crkvi je podignuto 5 lateralnih oltara, od kojih je zanimljivo istaknuti oltar sv. Bone, rimskog svećenika i mučenika iz 3. stoljeća, s njegovim posmrtnim ostacima. Crkva je bogato oslikana. 1911. godine, a snabdjevena je novim orguljama od 33 registra, koje je izradio Franc Jenko 1939. godine.

Veliki samostan naslonjen na crkvu, takav kakav je danas, građen je u vremenu od 1723. do 1953. godine. Od osnutka crkve i samostana u Vukovaru, uz crkvu je vezan i župni pastoral, a pisani podaci svjedoče da je 1695. godine bio župnikom fra Martin rodom iz Nijemaca.

Uz župni pastoral franjevci su u 18. stoljeću u Vukovaru pokrenuli javno pučko školstvo, dok je njihov samostan provincijsko središte za studij filozofije i teologije. Zahvaljujući ovim učilištima samostanska knjižnica se obogatila vrijednim i rijetkim knjigama.

U Domovinskom ratu crkva i samostan doživjeli su potpuno razaranje i opustošenje. Zahvaljujući našoj redovničkoj braći, napose Marku Kuroltu i Marku Maloviću, sačuvane su brojne kulturne vrijednosti, ali više ih je uništeno ili netragom nestalo. Posredstvom Ministarstva kulture RH otuđeno kulturno blago dobrim dijelom je vraćeno iz Srbije. Financijskom pomoći republike Hrvatske i Zagrebačke županije izvana su obnovljeni crkva i samostan, a sada je u tijeku, posredstvom Državnog Fonda za obnovu i razvoj, obnova unutrašnjosti crkve.

 

Prof. dr. sc. Dražen Živić

Uredničko slovo iz monografije Crkva i vukovarski franjevci

Grad Vukovar je smješten na obali Dunava tamo gdje

rijeka Vuka utječe u Dunav, a iznad Vuke se nalazi

čuveni drveni most (…) Usred grada vidi se mala

tvrđava, podignuta u prošlosti, koja je sada nenastanjena

Pogled na samostan s Dunava

jer je u ruševnom stanju (…) Godine 1688. je oslobođen

od turske tiranije (…) Samostan je smješten kod Dunava

Na generalnom kapitulu 1727. g. u Milanu ova je rezidencija

proglašena samostanom te je proglašenje obavljeno

20. svibnja 1730. (…) Za prvog gvardijana novopodignutog

samostana postavljen je o. Marijan Dragojević (…)

Ova nova crkva posvećena je, kao i stara, apostolima

Filipu i Jakovu. Tu je započela prva bratovština

sv. Franje 1722. g. te se iz dana u dan širi s najvećom pobožnošću.[1]

Povijest Vukovara i njegovih katoličkih stanovnika unatrag više od tri stoljeća duboko je povezana s franjevcima i protkana njihovom duhovnošću, kulturom, obrazovanjem i ukupnim djelovanjem na pastoralnom i svjetovnom polju. Franjevačka kontinuirana nazočnost u vukovarskom kraju (još od XIV. stoljeća), a u samom Vukovaru od kraja 1680-ih godina, umnogome je odredila život, razvoj i identitet grada. Njihov dug i plodonosan boravak i djelovanje u Vukovaru, kako u danima radosti i blagostanja, tako i u vremenima tuge i trpljenja, duboko je utkana u povijesni mozaik ovoga grada, kao i u njegovu sadašnjost. Franjevci su zapravo bili ono vezivno „tkivo“ koje je čuvalo, obogaćivalo i gradilo hrvatski nacionalni, kršćansko-katolički religijski i srednjoeuropski kulturološko-civilizacijski identitet Vukovara i njegova kraja. Oni su bili (katkad i jedini) nositelji ne samo crkveno-religijskog nego i svjetovnog života u gradu; osnivali su prve škole i visoka učilišta, stvarali i prikupljali bogato knjižno i rukopisno blago; ljude su snažili duhovno i o njima skrbili materijalno; bili su uz svoj vjernički puk i u najtežim vremenima.

Prigodom 280. godišnjice proglašenja vukovarske franjevačke rezidencije samostanom sv. Filipa i Jakova apostola, te 270. godišnjice dovršetka njegove izgradnje, današnji vukovarski fratri, iz pera fra Ivice Jagodića župnika župe sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, pred najširu javnost donose opsežnu, sadržajnu i reprezentativnu (foto)monografiju, naslovljenu – „Crkva i vukovarski franjevci“ koja slikom i riječju, sažeto ali temeljito, progovara o tri stoljeća života i rada Reda Manje Braće među vukovarskim katoličkim vjernicima. Ovo djelo pokušava i, po mojemu sudu, uspijeva dočarati i dokazati, Božjom ljubavi i milosrđem učvršćenu i neraskidivu povezanost franjevaca i Vukovaraca. Obostrana je to bila i jest ljubav i iskrena privrženost. Ona se posebno očitovala u teškim povijesno-političkim i društvenim (ne)prilikama. Tako je bilo i nedavne 1991. godine te u godinama progonstva i povratka koje još uvijek traje.

Vukovarska crkva i samostan sv. Filipa i Jakova apostola bili su i opet su „svjetionikom“ ljubavi, mira i nade koji se ne gasi, koji se ne umara, koji svijetli za sve one koji su potrebni Božje riječi i utjehe, kao i za one koji su puni zahvalnosti Bogu za sva njegova dobročinstva i milost.

Knjiga koja se, dragi čitatelji, nalazi pred vama svjedoči o dva vida franjevačke prisutnosti u Vukovaru. Pod jednim se vidom jasno uočava nastojanje vukovarskih fratara da budu uz svoj vjernički narod te da čuvaju njegovu kulturnu baštinu i razvijaju njegov religijski i nacionalni identitet. Oni su tako jačali vitalnost hrvatskoga čovjeka u Vukovaru i u povijesnim vremenima kada opće društvene i političke prilike nisu bile naklonjene vukovarskim Hrvatima i katolicima. Stoga su se crkva i samostan kao jasni simboli hrvatske prisutnosti i postojanosti u Vukovaru i našli među prvima na udaru dalekometnog srpskog topništva kada je ono u ljeto i jesen 1991. godine počelo sustavno razarati grad i ubijati njegove stanovnike. Poslijeratna obnova crkve i samostana bila je možda najmanje važna kao graditeljski pothvat, koliko duhovni, jer je potvrdila Božju prisutnost i tako osnažila povratak hrvatskoga čovjeka. Bogat samostanski i crkveni inventar, knjižno blago, umjetničke slike i drugo što je u srbijanskoj agresiji bilo uništeno ili otuđeno, a sada se mukotrpno obnavlja ili restaurira, pokazuje da Vukovar nije bio na periferiji nego zapravo u srcu kršćanske Europe, da je zauzimao važno mjesto na zemljovidu srednjoeuropskih i podunavskih zemalja, da je bio važna karika u prometnom i gospodarskom povezivanju te kulturnom razvoju hrvatskih panonskih i ravničarskih krajeva. U gradnji, uređenju i opremanju vukovarskog samostana i crkve desetljećima su sudjelovali istaknuti europski i hrvatski arhitekti, graditelji i umjetnici.

Drugi vid djelovanja franjevaca u Vukovaru odnosi se na njihov pastoralno-duhovni rad. Kroz desetljeća duhovne skrbi fratri su ostvarili prisnu vezu s Vukovarcima, punu međusobnog povjerenja, uvažavanja, bliskosti i neposrednosti. Vrata vukovarskog samostana uvijek su otvorena kako za vjernike tako i za putnike namjernike. Tako je bilo nekad, tako je i danas. Obnovljena župna zajednica nakon tolikih ratnih strahota, stradanja i razaranja nesumnjivo svjedoči da vukovarski fratri nikada nisu posustali u radu na „njivi Gospodnjoj“, na čuvanju vjere i ufanja u Božju ljubav, da su bili postojano „svjetlo svijeta“ svima koji su u njemu prepoznali nadu i pronašli put i smisao ovovremenog života. Bez te duhovne dimenzije materijalna obnova samostana i crkve zapravo ne bi imala smisla. Bio bi to tek uzaludni pokušaj da se vrati barokni „sjaj“ predratnog Vukovara. Ovako, crkva puna vjernika te brojne i vrlo aktivne pastoralne i druge zajednice i skupine koje djeluju pri crkvi, župi i samostanu, pokazuju i dokazuju da je riječ o „živoj“ zajednici, o „živoj“ Crkvi koja je hrabro kročila u treće tisućljeće i tako nastavila putem koji su zacrtala braća sv. Franje došavši u ovaj grad prije tri stoljeća.

Vukovar je po završetku mirne reintegracije 1998. godine postao povratnički ali i hodočasnički grad. U njega svake godine dolaze tisuće vjernika i namjernika privučenih herojstvom ali i mučeništvom njegovih stanovnika. Mnogi pritom posjete i razgledaju franjevačku crkvu i samostan te kažu da je Vukovar duboko ucijepljen u njihovim srcima. Jer kao da se njihove misli i osjećaji sažimlju u stihu:

 Ne možete ostaviti Vukovar

Jer vaša su srca temelj grada

I patnje u povijest upisane.[2]


[1] Ivan STRAŽEMANAC, Povijest Franjevačke provincije Bosne Srebrene, Stjepan SRŠAN (preveo i priredio), Državni arhiv u Osijeku, drugo izdanje, Osijek, 2010., 115-117.

[2] Martina BARIČEVIĆ, Krik za Vukovar, Vlastita naklada, Denona, Zagreb, 2010., 48.

 

fra-zeljko-zeleznjakfra Željko Železnjak, provincijalni ministar

Pogovor iz monografije Crkva i Vukovarski franjevci

Povijesno je utvrđeno da su već od XIII. stoljeća imali svoje samostane u Ugarskoj i međuriječju između Dunava i Save. Prvi se 1301. godine spominje samostan u Baču, na lijevoj obali Dunava, iz kojega su franjevci osnovali i gradili franjevački samostan u Vukovaru. Od 1723. godine fra Marko Dragojević kao predstojnik vukovarske rezidencije potpuno je nezavisan, a na provincijskom kapitulu u Sinju 23. svibnja 1730. godine ishođeno je dopuštenje da se vukovarska rezidencija može formalno smatrati samostanom. To je najvažniji događaj za postojanje i djelovanje franjevaca u Vukovaru.

Temeljni kamen za samostan i crkvu postavljen je svečano 23. lipnja 1723. godine. Samostan je s prvim katom dovršen 1736. godine, a posve dovršen s drugim katom 1756. godine. Crkva je dovršena za 10 godina, s tim da je kasnije preuređivana i dograđivana. Svoj konačni oblik vukovarski je franjevački samostan sa crkvom sv. Filipa i Jakova dobio nakon velike historicističke obnove i proširenja crkve (1896./1897.) a djelo je bečkoga arhitekta Jordana. Svojom nevjerojatnom izduženošću i dužinom od 58 metara vukovarska franjevačka crkva spada među tri najduže hrvatske crkve.

I crkva i samostan su u Domovinskom ratu proživljavali agoniju Vukovara i teško stradali. No, braća fra Branimir Kosec, fra Martin Ostrognaj, fra Ivan Mikić, fra Slavko Antunović, fra Ante Perković nisu napuštali Vukovar, nego su svojom nazočnošću Vukovarcima davali potporu i bili im blagoslov. U teškim danima pridružio im se i fra Smiljan Berišić koji je uz svećeničku službu u vukovarskoj bolnici postao i zdravstveni radnik. Ovakvo herojsko djelo naše braće ostaje zauvijek vrijedno spomena i zahvale. Bog neka blagoslovi svakoga od njih!

I u danima povratka i obnove braća fra Branimir Kosec, fra Ante Perković, fra Slavko Antunović i fra Zlatko Špehar bili su među prvim povratnicima kao veliko ohrabrenje povratnicima koji su započinjali novi život. Franjevci su bili uz svoj narod. Sve što su činili – činili su iz ljubavi prema Bogu i potrebnima. Radujem se što su na taj način najbolje pokazali bit franjevačke karizme – bliskost čovjeku i narodu u dobru i zlu, radosti i žalosti.

Danas u vukovarskom bratstvu žive braća fra Gordan Propadalo, fra Ivica Jagodić i fra Robert Ćibarić u Župi sv. Filipa i Jakova (Vukovar 1) te braća fra Vjenceslav Janjić i fra Darko Sudarić u Župi sv. Josipa Radnika (Borovo naselje – Vukovar 2). Oni danas svjedoče svoje posvećenje Bogu u redovničkom staležu naviještajući Vukovaru toliko potrebnu Riječ Božjeg ohrabrenja.

Franjevački samostan u Vukovaru je obnovljen a crkva sv. Filipa i Jakova se još obnavlja. Samostanska knjižnica ima bogati i vrijedni knjižni fond, koji se u vrijeme Domovinskog rata sačuvao u našem samostanu u Zemunu a u Vukovar je zalaganjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske vraćen 2004. godine. Kako u župskom pastoralu aktivno djeluje FSR i Frama te brojne skupine i zajednice vjernika, postoji i mala knjižnica koja ima lijepi broj knjiga duhovne literature novijega datuma. Tu je i Dom sv. Franje, za duhovne vježbe. U Pastoralnom centru sv. Bone održava se župni vjeronauk i razne kulturne aktivnosti  a u crkvi sv. Filipa i Jakova već tradicionalni festival duhovne glazbe „Bonofest“.

Vukovar se vratio u život, ono što se moglo obnoviti to se i obnovilo. Danas mnogi dolaze u Vukovar. A dolazak u Vukovar i sam spomen njegova imena nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U Vukovar se dolazi kao relikvijama nekog sveca-mučenika. U Vukovar se dolazi s molitvom na usnama tako da su danas vukovarski samostan i crkva postali hodočasničko mjesto.  Braća se trude da se ne zaboravi ono što su Vukovar, a i drugi hrvatski krajevi za vrijeme rata pretrpjeli, da se ne dogodi da naraštaji koji dolaze ne znaju što se dogodilo i tko se od koga trebao braniti.

O franjevcima u Vukovaru objavljena je 1997. godine knjiga „Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu – ratne i uzničke zabilježbe“, te 2009. godine „Kronika franjevačkog samostana u Vukovaru – Godine progonstva i povratka“. Ova monografija „Crkva i vukovarski franjevci“ je drugačije naravi, pregledna je i opremljena mnogim fotografijama. Daje korisne informacija o životu i djelovanju moje braće franjevaca i prepoznajem je kao mali pregledni podsjetnik na sve ono što se događalo i događa se danas u Vukovaru.

Znanje o vukovarskim franjevcima temelji se na onome što je zapisano u Samostanskoj kronici koja se kroz protekla stoljeća vodila. Kroničari su zapisivali događaje koji nas vode u prošlost. Ova monografija dopunjuje samostansku kroniku. Što je više dokumenata o nekoj stvari ili događaju to se može donijeti objektivniji sud o nečemu što se dogodilo u prošlosti; dobivaju se točnije informacije i prosuđuje se koliko je prošlost utjecala ili utječe na sadašnjost ili jesu li što ljudi naučili od povijesti.

Vjerujem da će braća franjevci u Vukovaru i u budućnosti ostati vjerni onome što su zavjetovali Bogu i bliski narodu i svakome čovjeku te potpuno ostvariti želju našega Utemeljitelja svetog oca Franje: „Ne samo sebi živjeti već i drugima koristiti!“ i to ostvariti iskrenim redovničkim svjedočenjem i molitvom, a osobito otvorenošću srca za sve ljude i njihove živote. Takvo svjedočanstvo zaslužuje Vukovar i Vukovarci.

Fra Benku Horvatu i preminuloj braći neka Gospodin bude nagrada, a braći koja danas djeluju u Vukovaru neka daruje svoju pomoć, zaštitu i obilan blagoslov. Svima građanima Vukovara i građanima svih gradova naše Domovine neka Vukovar bude drag i svet. Mir i dobro za Vukovar i za sve Vukovarce, sada i zauvijek!

2,475 total views, 3 views today