ŽUPA SV. FILIPA I JAKOVA VUKOVAR

Štovanje sv. Bone u Vukovaru

Po predaji roditelji sv. Bone bili su pogani. Kada je odrastao, stupio je u vojnički stalež. Tada je kao vojnik bio na strani pogana, te zadavao strah i trepet kršćanima. Upoznavši pravu vjeru Kristovu, milošću Božjom, odbaci vojničko ruho i zamjeni ga svetim misničkim. Papa sv. Stjepan I., krstio ga je i nadjenuo mu ime Bono to jest „Dobri“. Pogani ga na kraju optužiše da štuje kršćanskoga Boga, bace ga u tamnicu s papom Stjepanom I., i sa svećenicima: Faustom, Mavrom te još drugom jedanaestoricom. Tješio je zatočene kršćane, riječju i djelom. Prema predaji i samom ocu papi Stjepanu I. je rekao: „Nemoj očajavati sveti Oče, ta pripravni smo za vjeru Kristovu da sve ostavimo, dapače da i zadnju kapljicu krvi svoje prolijemo!“ Nikad više nije zanijekao vjeru Kristovu, i prilikom mučenja čuvena je njegova molba: „Oče nebeski, koji si satro toranj i kulu babilonsku, poruši i ovo mjesto (kim kumira Marta), koji je đavao sagradio, te lažno zavodi narod!“ Po predaji, istoga trenutka gromovi i oluja srušiše navedeni kumir. Car Galien, sin i nasljednik ljutog progonitelja kršćana, cara Valerijana, pogubio ga je mačem, 1. kolovoza 260. godine poslije Krista. U rimskom martirologiju stoji upisano: „U Rimu, u latinskoj ulici; Bono svećenik, Fausto i Mavro bjehu pogubljeni“.[1]

 

Štovanje rimskog svećenika i mučenika iz 260. godine sv. Bone u Vukovaru pokrenuo je o. Josip Janković, rođeni Vukovarac, učen i u svoje vrijeme uvaženi franjevac na službi u Rimu. Izmolio je od pape Benedikta XIV. 1753. godine tijelo glasovitog viteza i vrlog junaka Bone, slavnog misnika i mučenika, da bude prosvjetitelj, patron i obrana varoša vukovarskog i svekolike države i vilajeta.[2] Tijelo sv. Bone svečano je uneseno i stavljeno na štovanje u crkvu sv. Filipa i Jakova, apostola, 24. lipnja 1754. godine. Oltar sv. Bone preinačen je iz oltara sv. Josipa. Stara oltarna slika sv. Josipa bila je uklonjena te je središte oltara zauzeo barokni stakleni sarkofag sa svečevim tijelom. Voštano tijelo sv. Bone mučenika, odjeveno u barokno odijelo što ga je 1754. godine izveo franjevački brat laik Krišpin Zimmermann, ostao je na tom oltaru sve do naših dana izloženo trajnom štovanju vjernika. Kada su 1991. godine bila žestoka granatiranja i većina oltara već stradala fra Branimir Kosec, gvardijan i župnik, je 29. listopada 1991. godine sarkofag s tijelom sv. Bone, zbog zaštite, odnio u kriptu crkve gdje je svečevo tijelo i ostalo sve do brutalnog oskvrnuća u vrijeme okupacije.

 

Pred Uskrs 1996. godine, tijekom procesa mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja i dolaskom privremenog upravitelja Jacquesa Paula Kleina, bile su uklonjene kontrolne točke i rampe na ulazu i izlazu iz Iloka, pa je fra Marko Malović, iločki gvardijan i župnik, odlučio zajedno s ljudima iz Iloka otići u Vukovar te pokupiti preostalo blago vukovarske crkve. U kripti crkve pronalaze ostatke kostiju sv. Bone. Pronašli su kosti lijeve i desne šake i podlaktice zajedno sa žicom koja je kosti spajala. Pronađene dijelove tijela sv. Bone fra Marko za Kapistranovo iste godine šalje u Zagreb po provincijalu fra Luciju Jagecu. Kasnije je fra Branko dao napraviti jedan mali, prekrasan sarkofag s moćima koje su pronađene. Vukovarska zlatarska obitelj Alberta Beriše izradila je srebrni sarkofag u kojega je položeno nekoliko spaljenih kostiju zapešća – relikvija. Na sarkofagu stoji napisano: „SPALJENI OSTACI SV. BONE MUČENIKA“. Završetkom procesa mirne reintegracije Vukovara vratio se i sv. Bono u svoj grad i u svoju crkvu.

Proslava blagdana sv. Bone 24. lipnja slavi se u ozračju cijeloga grada Vukovara. Relikvije sveca dočekuju se na obalama Dunava, a potom se u svečanoj procesiji gradskim ulicama prenose do župne crkve sv. Filipa i Jakova gdje se u čast sv. Boni moli večernja molitva Crkve.

Štovanje sv. Bone je ukorijenjeno u srcima Vukovaraca. Tako svečevo ime uzimaju: novosagrađeni Pastoralni centar sv. Bone franjevačkog samostana, Udruga „sveti Bono – Vukovar“, festival duhovne glazbe „Bonofest“ te dječji župski zbor „Glasnici sv. Bone“.

HIMAN SV. BONE

Mučeniče Krista Bono,

sjajna zvijezdo vjere svete,

Hrvatski te Srijem časti,

nebeske te slave čete.

K Tebi svi mi uzdižemo

svoje misli, srca, ruke:

blagoslovi sveti Bono

naša djela, rad i muke.

Bezbožni se svijet diže

protiv Crkve, vjere Boga:

sveti Bono brani vjeru

puka našeg Hrvatskoga!

Čuvaj našu djecu, mladež,

Brani, štiti svetost braka;

U borbi za vjeru svetu

Obrana nam budi jaka!

 

Mučeniče sveti Bono,

čuvaj, jačaj vjere nam žar:

od nevjere Ti obrani

Srijem i grad svoj Vukovar.

Moli za nas sveti mučeniče Bono!

Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se! Svemogući vječni, Bože, koji si sv. Bonu mučenika postavio braniteljem i pomoćnikom ovoga mjesta i okolice, te njegovo sveto tijelo u ovoj crkvi dopustio štovati i častiti, ponizno te molimo: da nam po zagovoru sv. Bone podijeliš živu vjeru, ufanje i ljubav, te milost, da se svakoga grijeha klonimo, pokoru činimo i čistom dušom tebi služimo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Misno vino sv. Bono

Riječ je o vrhunskom bijelom vinu s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom iz srijemskog vinogorja gdje se tradicija plemenitih sorti vinove loze njeguje još iz rimskog doba.

Kronika Franjevačkog samostana u Vukovaru o vinogradima, berbama i vinu donosi mnoštvo podataka. Franjevci su vinograde sadili i održavali gotovo po cijelom pojasu oko Vukovara: na Dobroj vodi, Supoderici, Švapskom brdu (Šenoina), Vašarištu (Sajmište), Čvorkovcu (Gorice) i Vučedolu (Dubrava kod salaša Goldschmit). Uz obilate berbe grožđa obično se spominje da je bilo dobre pšenice, kukuruza, raznog voća, a posebno šljiva, tako da su se redovnici mogli vrlo lako uzdržavati. Kroničar 1737. godine, netom što je sagrađen samostan, navodi da se redovnička obitelj sastojala od 25 redovnika.

Kronika iz 1750. godine nam kaže: „Ove godine je samostan bio dosta dobro opskrbljen vinom, pšenicom i drvom. Zasađivanje novog vinograda koje je započelo prošle godine, završeno je ove godine, te je isto tako posađeno preko 100 stabala raznog voća.“ A 1823. godine Kronika veli: „Berba u našem vinogradu je donekle ubrzana zbog straha neposredne opasnosti od kiše koja je potom stvarno nastupila, te je održana berba 15. rujna. Primili smo iz berbe našeg vinograda u moštu blizu 100 vjedara, bez pripremljenih oko 20 vjedara šilera[3], ali to nije bila ni sjena plemenitosti vina iz prošle godine, a iz šesnaestine oko 160 vjedara[4], te bi bez sumnje bili primili i više, da nije led potukao najbolja područja.“

Kroničar Franjevačkog samostana u 1908. godini bilježi: „Od 21. – 23. rujna bila je berba; velim obilna berba, kakova već odavna nije bila. Posvuda – osobito – u Sriemu – vrlo je urodilo grožđe, samo nije bilo dosta buradi. Zbog nestašice morali smo skoro dvije nedjelje odgoditi berbu na Vašarištu.“

U 1918. godini: „Berba je započela kao obično sa ‘Dobrom vodom’ i to na 1. dan mjeseca listopada. Na 4. smo obrali ‘Vašarište’, a 5. i 7. ‘Vučedol’.  Pravoga vina u svem smo dobili 171 hektolitar. Berba je mnogo bolja negoli lane.“

U 1924. godini: „Sađen je vinograd na Vašarištu nešto preko ¼ jutra sa korenjacima – 1200 korenjaka iz Iloka. Na Vučedolu sađeno je 560 quadr. hvati: plemenka, kadarka bela i crvena, ružica“.

Vukovarskim misnim vinom opskrbljivali su se i drugi samostani, a posebno franjevačko sjemenište u Varaždinu.

Kroničar grada Vukovara bilježi kako je gvardijan samostana fra Dionizije Andrašec volio vrlo često obilaziti samostanske vinograde.

Franjevci su održavali svoje vinograde sve do 1945. godine, kad su im, po naredbi Narodnog mjesnog odbora, oduzeta sva dobra. Time je i prekinuta duga i bogata povijest i tradicija franjevačkih vinograda.

Misnim vinom[5], nazvanim po sv. Boni, grad Vukovar čuva spomen na svoga zaštitnika, a ujedno potiče na oživljavanje duge tradicije i uzgoja vinogradarstva i dobrog vina.

Osim toga, korištenje misnog vina u euharistijskim slavljima podsjeća nas na Isusovu preobrazbu u nadnaravni „napitak“ po kojem se vjernici supriličuju Isusu Kristu Bogočovjeku. U evanđeljima čitamo, da ni Isus nije izbjegavao druženje za prijateljskim stolom, makar su ga zbog toga zlobni protivnici (farizeji i pismoznanci) nazvali izjelicom i vinopijom, prateljem carinika i grešnika (Usp. Lk 7, 33-34). Sigurno da nije slučajno što je Isus svoje prvo čudesno djelo učinio za svatovskim stolom u Kani Galilejskoj pretvorivši vodu u vino, da bi svoje posljednje i najveće čudo učinio za prijateljskim stolom na Posljednjoj večeri pretvorivši vino u svoju Krv koja se prolijeva za sve ljude na otpuštenje grijeha (Usp. Mk 26,27-28).

Vino je u Bibliji znak radosti i obogaćenja, „razveseljuje srce čovječje“ (Ps 104,15). Vino i danas za obiteljskim stolom donosi pravu radost i bolje zdravlje jer ga i liječnici preporučuju u umjerenim količinama. Već su stari latini rekli „post fructum purum“ – što znači nakon voća čaša čistog vina.

---

8,584 total views, 1 views today